Kad su mi htjeli uzeti ime i sina: Priča o borbi za vlastito dostojanstvo
“Nećeš ti nositi naše prezime!” urliknula je svekrva, tresući se od bijesa dok je stajala na pragu naše male kuhinje u Sarajevu. U rukama joj je drhtala šalica kave, a pogled joj je bio oštar kao nož. Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, šutke gledajući u stolnjak, dok je naš sin Luka, tek navršio četiri godine, zbunjeno gledao iz jednog lica na drugo. Osjećala sam kako mi srce lupa u grlu, a ruke mi se znoje. Nisam znala hoću li zaplakati ili viknuti.
“Majko, molim te…” pokušao je Dario tiho, ali ona ga je prekinula.
“Ne! Ona je iz Hrvatske, nije naša! Naš Luka treba nositi naše prezime, a ne njeno!”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam bila samo strankinja u ovoj kući – bila sam neprijatelj. Svekrva me nikad nije prihvatila jer sam iz Osijeka, a ne iz Sarajeva. Kad sam se udala za Darija, mislila sam da ljubav može sve pobijediti. Ali nisam znala koliko duboko mogu ići stare rane i predrasude.
Prvi put kad sam došla u njihovu kuću, osjećala sam se kao uljez. Svekrva me gledala s visoka, a svekar je šutio i povremeno klimnuo glavom. Dario je bio moj štit, ali s vremenom je i on počeo popuštati pod pritiskom svoje obitelji. Kad sam zatrudnjela, nadala sam se da će dijete sve promijeniti. Ali Luka je postao još jedan razlog za svađu.
“Neću da moj unuk nosi hrvatsko prezime!” vikala je svekrva kad smo odlučili da Luka nosi moje prezime uz Darijevo. “To je sramota! Šta će selo reći?”
Dario me pogledao očima punim tuge i nemoći. “Možda bi bilo lakše da…”
“Da što? Da se odreknem svog imena? Da zaboravim tko sam?” prekinula sam ga kroz suze.
Noći su mi prolazile u suzama i nesanici. Luka bi često dolazio u moj krevet, privijao se uz mene i šaptao: “Mama, nemoj plakati.” Nisam znala kako mu objasniti da se borim za njega, za nas, za to da budem majka s punim pravom.
Jednog dana, kad sam došla po Luku u vrtić, odgajateljica me povukla na stranu.
“Gospođo Ivanković, Luka danas nije htio reći svoje prezime. Kaže da ne zna kako se zove.”
Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. Moje dijete – zbunjeno, rastrgano između dvije obitelji, dva identiteta. Te večeri sam sjela s Darijem.
“Dario, ovo više ne može ovako. Naš sin ne zna tko je jer ni mi ne znamo tko smo kao obitelj. Ili ćemo biti zajedno ili…”
Nije odgovorio odmah. Samo je zurio kroz prozor u tamu sarajevske noći.
Sutradan je svekrva došla ranije nego inače. Donijela je pitu i sjela za stol kao da se ništa nije dogodilo. Ali napetost se mogla rezati nožem.
“Dijete treba znati gdje mu je mjesto,” rekla je tiho. “Ako nećeš naše prezime, onda… možda bolje da Luka ostane kod nas dok ti ne odlučiš što hoćeš.”
U meni se nešto slomilo. “Nećete mi uzeti sina!” viknula sam kroz suze. “Nisam došla ovdje da izgubim sebe ni njega!”
Dario je ustao i prvi put stao između mene i svoje majke. “Dosta! Ovo je moja žena i moj sin! Nećemo više ovako!”
Ali rat nije završio tim riječima. Svekrva je počela širiti priče po komšiluku – da sam loša majka, da ne poštujem njihove običaje, da želim odvesti Luku u Hrvatsku i nikad ga više ne vratiti. Ljudi su me počeli gledati ispod oka na pijaci, prijateljice su prestale zvati na kavu.
Jedne večeri Dario nije došao kući. Zvala sam ga bezbroj puta, ali nije odgovarao. Tek oko ponoći stigla je poruka: “Moram razmisliti o svemu. Oprosti.”
Te noći nisam spavala ni minute. Luka je spavao pored mene, a ja sam gledala u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Je li ljubav dovoljna kad cijelo selo diše protiv tebe? Kad te vlastita obitelj gura preko ruba?
Sljedećih dana živjela sam kao sjena. Odlazila po Luku u vrtić, kuhala ručak, čekala Darija koji bi dolazio kasno i šutio satima. Svekrva više nije dolazila, ali osjećala sam njezinu prisutnost u svakom kutu stana.
Jednog jutra Luka me pitao: “Mama, hoću li ja biti Bosanac ili Hrvat kad porastem?”
Zagrlila sam ga čvrsto i kroz suze šapnula: “Bit ćeš ono što ti želiš biti, sine moj.” Ali nisam bila sigurna vjerujem li sama u to.
Nakon nekoliko tjedana Dario se vratio kasnije nego inače i sjeo kraj mene.
“Ne mogu više ovako,” rekao je tiho. “Volim tebe i Luku, ali ne znam kako da pomirim sve ovo. Majka neće popustiti. Ako ostanemo ovdje, uvijek će biti protiv nas. Ako odemo… izgubit ću sve što znam.”
Pogledala sam ga i shvatila da smo stigli do kraja puta zajedno – barem ovog puta.
Te večeri spakirala sam nekoliko stvari za Luku i sebe i otišla kod prijateljice Mirele u Mostar. Dario nas nije pokušao zaustaviti.
U Mostaru sam pronašla posao u knjižari i polako gradila novi život s Lukom. Bilo je teško – bez podrške obitelji, bez sigurnosti doma koji smo gradili godinama. Ali svaki put kad bi me Luka zagrlio i rekao: “Mama, volim te,” znala sam da nisam pogriješila.
Ponekad se pitam – koliko žena mora izgubiti sebe da bi sačuvala dijete? Je li moguće biti majka i žena s imenom i prezimenom koje si sama izabrala? Ili smo uvijek osuđene birati između ljubavi i dostojanstva?