Moj muž, njegov novčanik i moja kavez: Dvanaest godina u zamci braka

“Katarina, gdje si opet potrošila novac?” grmio je Ivan dok je stajao na pragu dnevne sobe, držeći moj račun iz trgovine kao dokazni materijal. Ruke su mu drhtale, ali ne od straha, već od bijesa. Pogledala sam ga, pokušavajući zadržati mirnoću, iako mi je srce tuklo kao ludo. “Kupila sam djeci cipele. Zima dolazi, Ivan. Ne mogu ih pustiti da hodaju u poderanim tenisicama.”

“Uvijek imaš izgovor!” prekinuo me, bacivši račun na stol. “Da si barem jednom pitala prije nego što si potrošila! Moj novac nije za tvoje hirove.”

Taj njegov novčanik bio je simbol svega što nisam imala – slobode, povjerenja, prava na odluku. Dvanaest godina sam gledala kako Ivan broji svaku kunu, kako mi ostavlja sitniš za kruh i mlijeko, dok sebi kupuje novu jaknu ili izlazi s prijateljima na pivo. Svaki moj pokušaj da pronađem posao završio je istom rečenicom: “Tko će paziti na djecu? Tko će skuhati ručak?”

Sjećam se dana kad smo se vjenčali. Bila sam mlada, puna snova, vjerovala sam da ćemo zajedno graditi život. Moja mama, Jasna, upozoravala me: “Kćeri, pazi se muškarca koji voli imati sve pod kontrolom.” Nisam je slušala. Mislila sam da pretjeruje, da je Ivan samo odgovoran.

Godine su prolazile, a ja sam polako nestajala. Prijateljice su se povukle jer nisam imala vremena ni novca za kavu. Sestra Ana mi je jednom rekla: “Katarina, nisi ti njegova sluškinja!” Ali ja sam šutjela. Djeca su bila mala, nisam imala gdje otići.

Jedne večeri, dok su Marko i Lea spavali, sjela sam na balkon s čašom vode i gledala u mrak. U meni je tinjala neka tupa bol. Pitala sam se: “Je li ovo život koji sam željela? Jesam li ja samo supruga i majka ili još uvijek postojim negdje ispod svih tih slojeva straha i navika?”

Ivan je bio dobar otac na svoj način – igrao se s djecom kad bi imao vremena, ali prema meni je bio hladan i strog. Nikad nije podigao ruku na mene, ali njegove riječi su boljele više od bilo kakvog udarca.

Najgore su bile nedjelje kod njegove majke Ruže. Sjedili bismo za stolom, a ona bi me gledala ispod oka: “Katarina, jesi li opet nešto potrošila bez dogovora? Ivan puno radi, a ti samo trošiš.” Osjećala sam se kao dijete koje je uhvaćeno u laži.

Jednog dana, dok sam slagala rublje, Lea mi je prišla i tiho pitala: “Mama, zašto si uvijek tužna?” Taj njezin pogled me slomio. Nisam znala što reći. Nisam htjela da moja djeca misle da je normalno biti nesretan.

Počela sam krišom pisati dnevnik. U njemu sam zapisivala sve što nisam smjela izgovoriti naglas – svoje strahove, želje, sjećanja na ono što sam bila prije braka. Pisanje mi je postalo jedini izlaz.

Jednog jutra, dok je Ivan bio na poslu, zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja stara prijateljica Mirela iz Sarajeva. “Katarina, dođi kod mene na vikend! Trebaš malo promjene.” Srce mi je poskočilo od same pomisli na bijeg iz svakodnevice.

Kad sam spomenula Ivanu da bih otišla kod Mirele na dva dana, pogledao me kao da sam poludjela: “Nema šanse! Tko će paziti na djecu? Što će selo reći ako odeš sama?”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam propustila – o fakultetu koji nikad nisam završila jer sam zatrudnjela s Markom, o poslu u knjižari koji sam odbila jer Ivan nije htio da radim vikendom.

Počela sam skupljati sitniš koji bi mi ostao nakon kupovine. Svaku kunu sam skrivala u staroj kutiji za kekse iza ormara. Trebalo mi je skoro godinu dana da skupim dovoljno za autobusnu kartu do Sarajeva.

Jednog petka ujutro, kad su djeca otišla u školu a Ivan na posao, spakirala sam mali ruksak i napisala mu poruku: “Otišla sam kod Mirele. Djeca su kod tvoje mame. Trebam malo vremena za sebe.” Ruke su mi drhtale dok sam zaključavala vrata.

Put do Sarajeva bio je najduži u mom životu. Svaka stanica bila je nova prepreka – hoću li imati snage vratiti se? Hoće li me Ivan tražiti? Što će reći ljudi?

Mirela me dočekala raširenih ruku. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se kao čovjek. Pričale smo satima o svemu – o ljubavi, razočaranju, o tome kako žene često žrtvuju sebe za tuđe snove.

Nakon tog vikenda vratila sam se kući drugačija. Ivan je bio bijesan, ali prvi put nisam osjećala strah. Pogledala sam ga ravno u oči i rekla: “Neću više živjeti kao tvoja sjena. Ili ćemo biti partneri ili idem zauvijek.”

Bilo je teško. Bilo je suza i prijetnji razvodom. Ali ja više nisam bila ona stara Katarina.

Danas radim u lokalnoj knjižnici i svaki dan učim nešto novo o sebi. Djeca su sretnija jer vide da im mama više nije tužna.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u kavezu iz kojeg ne znamo kako pobjeći? Koliko nas misli da nema izbora? Možda će moja priča nekome dati snagu da napravi prvi korak.