„Pojedi ovo, i ozdravit ćeš…” – Borba jednog oca za sina kad svi drugi odustanu
„Ne mogu više, tata… boli me.”
Te riječi mog sina Ivana odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedio na rubu bolničkog kreveta, stisnutih šaka, gledajući kroz prozor na kišni zagrebački dan. Liječnici su već treći put tog tjedna slegnuli ramenima. „Gospodine Kovačević, pokušali smo sve. Terapija ne djeluje. Morate biti spremni na najgore.”
Moja supruga Ana je plakala u hodniku, a ja sam osjećao kako mi se svijet raspada pod nogama. Ivan je imao samo devet godina. Prije mjesec dana igrao je nogomet s prijateljima u parku na Jarunu, a sada je bio prikovan za krevet, blijed i slab, s dijagnozom koju nisam mogao ni izgovoriti bez da mi glas zadrhti – akutna leukemija.
Svi su govorili da moramo biti jaki zbog njega. Ali kako biti jak kad ti dijete vene pred očima? Kako vjerovati da će sve biti dobro kad ti liječnik kaže da nema nade?
Moja sestra Marija, koja živi u Sarajevu, zvala me svaki dan. „Damire, nemoj odustati. Znam jednu ženu u Visokom, kažu da liječi biljem. Možda može pomoći Ivanu.”
Bio sam skeptičan. Nisam vjerovao u te priče o travarima i iscjeliteljima. Ali kad ti medicina okrene leđa, kad vidiš kako ti dijete nestaje… čovjek se uhvati za svaku slamku.
Jedne noći, dok je Ana spavala sklupčana na stolici kraj Ivanovog kreveta, sjedio sam u bolničkom hodniku i gledao u prazno. Prilazi mi stariji čovjek, brada mu sijeda, oči umorne.
„Vi ste Ivanov otac?” pitao je tiho.
Kimnuo sam glavom.
„Moj unuk je bio ovdje prošle godine. Isto leukemija. Svi su rekli da nema pomoći. Ali žena iz Travnika… dala nam je čaj od nekih trava. Ne znam što je bilo – ali mali je danas zdrav.”
Gledao sam ga s nevjericom. „Hoćete reći da je ozdravio zbog čaja?”
Slegnuo je ramenima. „Ne znam. Ali vrijedi pokušati, zar ne?”
Te noći nisam oka sklopio. Ujutro sam rekao Ani što sam čuo. Pogledala me kao da sam poludio.
„Damire, molim te… Ne možemo Ivanu davati nešto što nije provjereno! Što ako mu bude gore?”
„A što ako mu bude bolje?” odgovorio sam očajnički. „Ana, ne mogu ga samo gledati kako nestaje!”
Svađali smo se satima. Ona je plakala, ja sam vikao. Na kraju sam joj rekao: „Ako ti nećeš pokušati, ja hoću.”
Nazvao sam Mariju i ona mi je isti dan poslala broj žene iz Visokog – Ajše Hadžić. Glas joj je bio topao i smiren kad sam joj objasnio situaciju.
„Gospodine Damire, ništa vam ne mogu obećati. Ali šaljem vam mješavinu trava koje su mnogima pomogle. Pripremite ih točno kako piše na papiru.”
Dva dana kasnije stigao je paket. Ana je odbijala sudjelovati, ali ja sam krišom kuhao čaj svake večeri i davao ga Ivanu kad nitko nije gledao.
Prva dva tjedna nije bilo promjene. Ivan je bio slabiji nego ikad. Počeo sam gubiti nadu.
Jednog jutra probudio sam se uz zvuk smijeha. Ivan se smijao! Prvi put nakon mjeseci.
„Tata, sanjao sam da opet igram nogomet!”
Liječnici su bili zbunjeni kad su mu nalazi počeli pokazivati poboljšanja. Nitko nije mogao objasniti što se događa.
Ana me gledala s nevjericom kad sam joj priznao što sam radio.
„Ti si riskirao njegov život zbog nekog čaja?! Kako si mogao?”
„Nisam imao izbora! Nisam mogao samo sjediti i čekati kraj!”
Dani su prolazili, Ivan je postajao sve jači. Liječnici su govorili o „čudu”, o „spontanoj remisiji”. Ja sam znao istinu – ili barem želio vjerovati u nju.
Ali cijena koju smo platili bila je visoka. Ana mi mjesecima nije mogla oprostiti što sam prekršio njeno povjerenje. Naša obitelj bila je podijeljena između vjere u znanost i očajničke nade u čudo.
Danas, dvije godine kasnije, Ivan trči po dvorištu s loptom u ruci i smije se kao nekad. Ana i ja još uvijek nosimo ožiljke tog razdoblja – ona strah od nepoznatog, ja krivnju zbog svojih odluka.
Ponekad se pitam: Jesam li napravio pravu stvar? Je li ljubav roditelja dovoljna da pobijedi sudbinu? Ili smo samo imali sreće?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste riskirali sve za one koje volite?