Srce na Dlanu: Moj Brat Nikola i Tišina Posle Metka

“Stani, Nikola! Molim te, nemoj!” vrištala sam iz sveg glasa dok su plavi rotacioni svjetluci parali noć, a Nikola je stajao na raskršću, ruku podignutih u zrak. Srce mi je tuklo kao ludo, a noge su mi klecale. Sve se desilo u nekoliko sekundi, ali te sekunde su mi razderale život na pola.

Nikola je bio moj stariji brat, onaj koji me učio da vozim bicikl po makadamu kod dede u Bosni, koji me branio kad su me klinci zadirkivali zbog naglaska kad smo se preselili u Beograd. Bio je tvrdoglav, ali pravedan. Nikad nije mogao gledati nepravdu, ni kad je bio klinac, ni kasnije kad je radio kao konobar u kafani kod Zvezdare. Uvijek je govorio: “Seko, ne smiješ šutjeti kad vidiš da nekog gaze. Ako svi šutimo, onda smo svi krivi.”

Te večeri, sve je počelo kao obična svađa. Mama je opet plakala zbog računa za struju, tata je šutio i gledao kroz prozor, a Nikola je bjesnio jer mu nisu isplatili platu već treći mjesec. “Ne mogu više ovako!” vikao je. “Niko nas ne vidi, niko nas ne čuje!” Izašao je iz stana zalupivši vrata. Ja sam potrčala za njim, ali već je nestao niz stepenice.

Sat kasnije, zazvonio mi je telefon. Komšija Dragan iz prizemlja: “Tvoja mama neka ne izlazi na balkon… nešto se dešava kod škole, policija je tu.” Osjetila sam hladan znoj niz leđa. Obula sam patike bez čarapa i istrčala napolje.

Nikola je stajao nasred ulice, okružen policijom. Neko je vikao: “Baci to!” Nisam vidjela šta drži, ali znala sam da nije oružje – možda flašu piva ili kamen. “Pustite ga! Nije ništa uradio!” urlala sam, ali moj glas se gubio među sirenama i povicima.

Sve se desilo prebrzo. Jedan od policajaca – kasnije ću saznati da se zove Goran – povikao je: “Stoj!” Nikola nije stigao ni da spusti ruku. Pucanj. Jedan jedini pucanj koji mi je raznio djetinjstvo, porodicu i vjeru u pravdu.

Sjećam se kako sam kleknula pored njega, držala ga za ruku dok mu je krv natapala majicu. “Seko… nije trebalo ovako…” šapnuo je. Nikad neću zaboraviti njegov pogled – nije bilo straha, samo tuga i nevjerica.

Nakon toga sve je bilo maglovito. Policija me odgurnula, mama je došla bosa iz stana i pala na koljena pored Nikole. Tata je stajao sa strane, nijem kao kamen. Komšije su šaptale: “Bio je dobar dečko…”, “Nije zaslužio ovo…”

Dani poslije bili su pakao. Novine su pisale svašta – da je Nikola bio agresivan, da je napao policiju, da je bio pijan. Niko nije pitao nas šta se stvarno dogodilo. Mama nije izlazila iz sobe danima, tata je prestao pričati s nama. Ja sam išla od vrata do vrata tražeći svjedoke, molila komšije da kažu istinu. Neki su klimali glavom i šaptali: “Nemoj dijete, pusti to…”, drugi su okretali glavu.

Jedne večeri sjela sam s mamom za kuhinjski stol. Ruke su joj drhtale dok je miješala kafu. “Zašto baš Nikola? Zašto uvijek naši stradaju?” pitala me kroz suze. Nisam imala odgovor.

Pokušala sam naći advokata koji bi nam pomogao da pokrenemo istragu. Svi su tražili novac koji nismo imali ili su govorili: “To ti je uzaludno, mala… protiv njih se ne može.”

Jedino što mi je ostalo bila je istina koju sam nosila u sebi i sjećanje na Nikolin glas: “Ne smiješ šutjeti kad vidiš nepravdu.” Počela sam pisati po forumima, slati pisma novinama, moliti ljude da pričaju o tome šta se desilo mom bratu. Neki su mi odgovarali riječima podrške, drugi su me vrijeđali i govorili da lažem.

Jedne noći sanjala sam Nikolu kako sjedi na našem starom balkonu u Sarajevu i smije se: “Seko, nemoj plakati… bori se.” Probudio me njegov glas u glavi i znala sam da ne smijem stati.

Prošlo je godinu dana otkako Nikole nema. Mama još uvijek svako jutro ostavi tanjir više na stolu za doručak. Tata odlazi rano iz kuće i vraća se kasno, a ja svaku večer sjedim za računarom i pišem – pišem o Nikoli, o toj noći, o svemu što nas boli.

Ponekad pomislim da će ljudi zaboraviti Nikolu kao što su zaboravili mnoge prije njega. Ali onda pročitam poruku od neke djevojke iz Tuzle: “I moj brat je stradao slično… Hvala ti što pišeš.” Tada znam da nisam sama.

Nekad me uhvati bijes – na policiju koja nikad nije odgovarala za ono što su uradili, na komšije koji su šutjeli, na sistem koji nas melje kao mrave. Ali najviše me boli tišina koja ostane poslije metka – tišina koju niko ne želi razbiti.

Zato pišem ovo vama – možda će neko pročitati i zapitati se: Šta bi uradio da mu brat leži na asfaltu? Koliko još puta ćemo šutjeti dok naši nestaju u noći?

“Možda nikad neću dobiti pravdu za Nikolu,” pišem sada dok gledam kroz prozor na praznu ulicu. “Ali ako barem jedan od vas progovori kad vidi nepravdu – možda će to biti dovoljno za početak.”