Između dva ognja: Kad obitelj razdire srce
“Jana, reci nešto!” Petar je šapnuo kroz stisnute zube, dok su mu ruke drhtale iznad stola. Pogledala sam ga, ali riječi su mi zapele u grlu. U zraku je visio miris kave, ali nitko nije pio. S druge strane stola sjedili su svekar Ivan i svekrva Marija, lica im tvrda poput kamena. Njihova odluka bila je konačna: kuća u kojoj smo godinama živjeli, koju smo zajedno obnavljali, pripast će Petrovom bratu Davoru.
“Petre, ti si uvijek bio onaj koji će se snaći. Davoru treba više pomoći,” rekla je Marija, izbjegavajući moj pogled. Znala sam da laže sama sebi. Davor je uvijek bio njezin mezimac, onaj koji je mogao sve, a opet mu nikad ništa nije bilo dovoljno.
Petar je ustao naglo, stolica je zaškripala po pločicama. “Znači, sve što smo radili ovih godina… ništa ne vrijedi? Jana i ja smo ulagali svaki slobodan trenutak u tu kuću!”
Ivan je samo slegnuo ramenima. “Tako smo odlučili. Nije lako, ali obitelj mora ostati zajedno.”
Obitelj? U tom trenutku ta riječ mi je zvučala kao uvreda. Pogledala sam svoje ruke, nokti su mi bili zabijeni u dlanove. Nisam znala što reći Petru kad smo ostali sami. On je šutio cijelu večer, a ja sam osjećala kako između nas raste zid.
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam Petrove tihe jecaje iz kupaonice. Nikad ga nisam vidjela tako slomljenog. Ujutro sam pokušala skuhati kavu kao da je sve normalno, ali šalice su mi ispadale iz ruku.
“Jana, što ćemo sad?” pitao me tiho.
Nisam imala odgovor. Znala sam da ne smijem reći ništa protiv njegovih roditelja, ali nisam mogla ni šutjeti. Osjećala sam se kao izdajica – sebi, njemu, svemu što smo gradili.
Danima smo šutjeli jedno pored drugoga. Davor je dolazio svaki dan, mjerio sobe, planirao renovaciju. Marija mu je nosila kolače i kavu, kao da smo mi već iselili.
Jedne večeri, kad više nisam mogla izdržati, otišla sam kod svoje mame u Travno. Sjela sam za njezin stari kuhinjski stol i rasplakala se kao dijete.
“Jana, dijete moje, znam da ti je teško,” rekla je tiho. “Ali moraš misliti na sebe i Petra. Ne možeš cijeli život živjeti za tuđe odluke.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Znam da mama nikad nije voljela kako me Marija gleda – uvijek s nekom dozom prezira jer nisam iz njihove obitelji iz Gornje Dubrave.
Vratila sam se kući odlučna da razgovaram s Petrom. Zatekla sam ga kako sjedi u dječjoj sobi i gleda stare fotografije naše kćeri Lare.
“Petre, ne možemo ovako dalje,” rekla sam tiho.
On me pogledao očima punim boli. “Što predlažeš? Da odemo? Da ih zaboravimo? To su moji roditelji!”
“Znam… ali mi smo sada obitelj. Ti, ja i Lara. Moramo misliti na nas. Ako ostanemo ovdje, nikad nećemo biti svoji.”
Petar je dugo šutio. Onda je ustao i zagrlio me tako jako da sam jedva disala.
Sljedećih dana počeli smo tražiti stan za najam. Lara nije razumjela zašto pakiramo stvari; plakala je svaku večer jer nije htjela napustiti svoj vrt i prijatelje iz susjedstva.
Marija nije došla ni pozdraviti nas kad smo odlazili. Ivan nam je samo kratko mahnuo s prozora.
Prvih mjeseci u novom stanu bilo nam je teško. Petar je bio povučen, često bi sjedio satima u tišini. Ja sam pokušavala biti jaka zbog Lare, ali noću bih plakala u jastuk.
Jednog dana Lara je donijela crtež na kojem smo bili nas troje ispod velikog sunca.
“Mama, vidi! Sretni smo!” rekla je veselo.
Tada sam shvatila da možda nismo izgubili sve. Imamo jedno drugo i imamo Laru.
Ali rana od izdaje još uvijek boli. Ponekad se pitam – jesmo li mogli nešto drugačije? Jesmo li trebali više boriti za svoje mjesto u toj kući ili smo trebali ranije otići?
Možda netko od vas zna kako preboljeti ovakvu izdaju? Kako ponovno vjerovati ljudima koji su ti najbliži?