Bivša svekrva traži polovicu novca od prodaje stana – Moja borba za dostojanstvo i mir
“Ne možeš mi to napraviti, Ivana! Pola tog stana je zapravo moje!” glas bivše svekrve, gospođe Ružice, odzvanjao mi je u ušima dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, stisnutih šaka i suznih očiju. Nikada nisam mislila da će moj život nakon razvoda postati još teži nego što je bio dok sam bila u braku s Damirom.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad sam napokon skupila hrabrost i prodala stan koji smo Damir i ja zajednički kupili na kredit, a koji je nakon razvoda pripao meni. Stan je bio moj spas – mjesto gdje sam mislila da ću napokon moći disati punim plućima, bez Damirovih prijekora i hladnih pogleda. Ali čim je novac od prodaje sjeo na moj račun, zazvonio je telefon.
“Ivana, moramo razgovarati,” rekla je Ružica bez pozdrava. “Znaš ti dobro da sam ja dala novac za onaj predujam kad ste kupovali stan. Bez mene ne biste ni mogli ništa kupiti. Pripada mi pola!”
Osjećala sam kako mi se srce steže. Da, Ružica nam je tada posudila novac za predujam, ali nikada nije bilo govora o tome da će stan biti njezin ili da će imati pravo na išta osim povrata tog iznosa. Sve smo vratili još prije pet godina. Damir je bio uz nju, naravno. “Mama ima pravo, Ivana. Bez nje ne bismo imali ništa. Moraš joj dati pola.”
Pogledala sam ga u nevjerici. “Damire, ti znaš da smo joj sve vratili! Ovo je moj novac, moj novi početak!”
On je samo slegnuo ramenima. “Ne želim se miješati. To je između vas dvije.”
Tako sam ostala sama protiv Ružice i cijele Damirove obitelji. Moja mama, Jadranka, pokušavala me smiriti: “Pusti ih, kćeri. Neka pričaju što hoće. Znaš što je tvoje. Samo nemoj raditi scene.” Ali kako ne raditi scene kad ti netko pokušava oteti ono što si krvavo zaradio?
Noći su mi prolazile u nesanici. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih Ružicu kako stoji pred mojim vratima s ispruženom rukom. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li stvarno nepravedna? Jesam li joj nešto dužna? Prijateljica Sanja me pokušavala ohrabriti: “Ivana, ne smiješ popustiti! Ako sad popustiš, ostat ćeš bez svega!”
Ali pritisak nije prestajao. Ružica je počela zvati moju sestru Anu, moju tetku Mariju, čak i moju šeficu u školi gdje radim kao učiteljica hrvatskog jezika. Svi su me počeli ispitivati što se događa. “Ivana, pa zar stvarno nećeš dati Ružici ono što joj pripada? Svi znaju da ti je pomogla kad ti je bilo najteže…”
Jednog dana došla je pred školu i čekala me nakon nastave. “Ivana, neću otići dok ne dobijem što mi pripada!” vikala je pred učenicima i kolegama. Osjećala sam se poniženo, izloženo kao na tržnici.
Navečer sam sjela s mamom za stol.
“Mama, više ne mogu… Ne znam što da radim. Svi su protiv mene. Čak i Ana misli da bih trebala popustiti…”
Mama me zagrlila: “Znam da ti je teško, ali moraš biti jaka zbog sebe. Ako sad popustiš, nikad nećeš imati svoj mir. Sjeti se koliko si patila u tom braku. Ovo je tvoja prilika za novi početak. Ne daj im da ti to uzmu!”
Ali Ružica nije odustajala. Poslala mi je pismo preko odvjetnika – tražila je polovicu novca od prodaje stana ili će me tužiti za povrat duga s kamatama. Ruke su mi drhtale dok sam čitala te hladne rečenice.
Sanja me povela kod svoje prijateljice odvjetnice Mirele.
“Ivana, nema pravne osnove da ti išta uzme,” rekla mi je Mirela nakon što sam joj ispričala cijelu priču i pokazala papire o vraćenom dugu. “Ovo je čista ucjena i emocionalna manipulacija. Ako želiš, mogu joj poslati službeni odgovor i prijetiti protutužbom zbog uznemiravanja.”
Osjetila sam olakšanje prvi put nakon mjesec dana.
Ali borba nije završila tu – Ružica je počela širiti priče po selu kako sam nezahvalna snaha koja joj je okrenula leđa čim se dočepala novca. Ljudi su me gledali ispod oka na tržnici, susjede su šaptale iza leđa.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel – bio je to Damir.
“Ivana, molim te… Mama ne spava noćima zbog ovoga. Zar stvarno ne možeš biti malo popustljivija? Pa znaš da ti ništa ne znači taj novac koliko njoj…”
Prekinula sam ga: “Damire, taj novac znači moju slobodu! Znači da mogu početi iznova bez straha da će mi netko opet uzeti sve što imam! Ako ti to ne razumiješ, onda nikad nisi ni znao tko sam ja zapravo!”
Nakon toga više nisam odgovarala na Ružičine pozive ni poruke. Mirela joj je poslala službeni odgovor i prijetnju protutužbom zbog klevete i uznemiravanja. Polako su se glasine stišavale, ali rana u meni ostala je duboka.
Danas sjedim u svom malom stanu u Novom Zagrebu i gledam kroz prozor na kišu koja pada po praznom igralištu ispod zgrade. Ponekad se pitam – jesam li mogla biti blaža? Jesam li trebala popustiti radi mira u kući? Ali onda se sjetim svih onih godina kad sam šutjela i trpjela.
Možda sam izgubila neke ljude oko sebe, ali napokon imam sebe.
Pitam vas – koliko daleko biste vi išli da zaštitite svoje dostojanstvo? Je li mir vrijedan cijene koju drugi žele naplatiti vašom srećom?