Između ljubavi i izgovora: Priča o mojoj svekrvi, unucima i neizrečenim istinama

“Opet si ti kriva što mi ne daš da vidim unuke!” njezin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam pokušavala umiriti Leona koji je plakao jer nije mogao pronaći svoju omiljenu igračku. Pogledala sam prema svekrvi, Jadranki, koja je sjedila za stolom s rukama prekriženim na prsima, lice joj je bilo crveno od suza i bijesa. “Jadranka, pa zvala sam vas prošli vikend, rekli ste da imate dogovor s prijateljicom,” odgovorila sam tiho, pokušavajući ne povisiti ton pred djecom. “Uvijek nešto! Kad ja mogu, vi ne možete. Kad vi možete, ja ne mogu. Nikad nije po mome!” nastavila je, a ja sam osjetila kako mi se grlo steže.

Moj muž, Dario, stajao je po strani, gledajući u pod. Znao je da će svaka riječ koju izgovori biti pogrešna. Naša kćerka Lana povukla me za rukav: “Mama, hoće li baka opet otići ljuta?” Pogladila sam je po kosi i šapnula: “Ne brini, dušo. Sve će biti u redu.” Ali nisam vjerovala ni sama sebi.

Otkako smo se preselili iz Sarajeva u Zagreb zbog DARIJEVOG posla, odnosi sa svekrvom postali su napeti. Prvih mjeseci dolazila je svaki drugi tjedan, donosila kolače i pričala kako joj nedostajemo. Onda su počeli izgovori: “Imam pregled kod doktora”, “Moram čuvati susjedinu mačku”, “Ne osjećam se dobro”. Djeca su je čekala s crtežima i pjesmicama, a ona bi otkazala u zadnji čas. Ipak, pred rodbinom i prijateljima redovito bi plakala kako joj ne dopuštamo da viđa unuke.

Jedne subote, dok sam slagala rublje, zazvonio je mobitel. Jadranka. “Slušaj, Jasmina, ovaj vikend bih mogla doći. Ali samo ako nije prekasno, znaš da ne volim voziti po mraku.” Pogledala sam na sat – bilo je 14:30. “Naravno, dođite kad vam odgovara. Djeca će biti presretna.” “Dobro, javit ću ti se još,” rekla je i spustila slušalicu.

Satima sam pripremala kolače koje voli, djeca su crtala nove slike za baku. U 17:00 stigla je poruka: “Neću ipak stići danas. Kiša pada, a i nešto me leđa bole. Pozdravi djecu.” Pogledala sam Lanu i Leona kako sjede kraj prozora i gledaju u kišu. “Mama, zašto baka ne dolazi?” pitala je Lana tiho. Nisam imala snage odgovoriti.

Te večeri Dario me zagrlio dok sam plakala u kuhinji. “Možda joj stvarno nije lako,” šapnuo je. “Možda joj nije lako priznati da joj je teško biti sama.” Ali nisam mogla više opravdavati njezine izgovore. Svaki put kad bi nas optužila pred drugima da joj branimo djecu, osjećala sam se kao loša snaha i još gora majka.

Na obiteljskom ručku kod DARIJEVE sestre Mirele tema je opet bila Jadranka i unuci. “Pa što joj ne odvedete djecu češće?” pitala je Mirela s podignutom obrvom. “Mirela, zvala sam je prošli tjedan tri puta!” povisila sam glas više nego što sam htjela. Svi su zašutjeli. Osjetila sam kako me suze peku u očima.

Nakon ručka Jadranka mi je prišla dok sam prala suđe. “Znaš, Jasmina… nije meni lako. Svi su otišli – muž mi je umro, ti si mi uzela sina… Sad još i unuke…” Okrenula sam se prema njoj: “Jadranka, nitko vam ništa ne uzima. Samo želim da budete iskreni – želite li stvarno provoditi vrijeme s djecom ili vam više odgovara pričati drugima kako ste sami?” Pogledala me šokirano, kao da sam izgovorila najveću uvredu.

Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam po glavi svaku riječ koju smo razmijenile. Jesam li bila preoštra? Ili je vrijeme da prestanem biti žrtva tuđih očekivanja i krivnje?

Sljedeći tjedan odlučila sam napraviti nešto drugačije. Poslala sam Jadranki poruku: “Djeca i ja dolazimo sutra kod vas na ručak. Ako ne možete ili ne želite – recite mi iskreno.” Odgovorila je tek navečer: “Može, ali nemojte dugo ostati, imam dogovor s prijateljicom u 17h.”

Došli smo u 13h s kolačima i cvijećem. Djeca su trčala po stanu, Lana joj je pokazivala crteže, Leon joj se popeo u krilo. Jadranka ih je gledala s osmijehom, ali stalno pogledavala na sat. U 16:30 ustala je: “Morate krenuti sad, kasnit ću.” Djeca su bila razočarana.

Na povratku kući Dario me pitao: “Što još možemo napraviti?” Slegnula sam ramenima: “Možda ništa više nije do nas.”

Dani su prolazili, a ja sam naučila postavljati granice – prestala sam se opravdavati pred rodbinom i prestala slati poruke koje ostaju bez odgovora. Djeca su naučila voljeti baku onako kako ona može dati ljubav – na daljinu, kroz povremene pozive i rijetke susrete.

Ali svake večeri kad legnem u krevet pitam se – gdje završava prava želja za obitelji, a gdje počinju samo prazne riječi? Jesam li ja ta koja očekuje previše ili ona koja daje premalo? Što vi mislite – koliko dugo treba čekati na tuđu iskrenost?