Između dvije vatre: Priča o Luciji, kćeri i majci
“Opet nisi stigla usisati iza kauča, Lucija! Zar ti je toliko teško doći na vrijeme?” Majčin glas parao je tišinu stana dok sam još uvijek skidala kaput, s rukama punim vrećica iz dućana. Pogledala sam prema satu – 17:45. Već kasnim s ručkom kod kuće, a ovdje me čeka još tri sata čišćenja.
“Mama, imam i ja svoju djecu, znaš…” pokušala sam tiho, ali ona je odmah odmahnula rukom.
“Tvoja djeca imaju oca. Ja imam samo tebe!”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. U meni se miješala ljutnja i tuga, ali i onaj stari osjećaj krivnje koji me prati otkad sam postala majka. Moj muž Ivan već mjesecima šuti kad kasnim s posla ili iz maminog stana. Djeca, Ana i Filip, navikla su da ih baka viđa samo preko vikenda jer ja svaki dan jurim između dva doma.
Sjećam se dana kad je tata umro. Mama je tada prvi put rekla: “Sad si ti moja desna ruka.” Nisam tada znala da će to značiti da ću svaki dan čistiti, kuhati i slušati njezine žalopojke o životu. Nisam znala da će svaki moj pokušaj da živim svoj život biti dočekan s prijekorom.
“Lucija, nisi ni prozore oprala prošli tjedan! Sve moram sama!”
“Mama, molim te…”
“Što moliš? Da te pustim da me ostaviš samu kao što si me ostavila kad si se udala?”
Nisam imala snage za raspravu. Počela sam čistiti, a suze su mi klizile niz lice. Sjetila sam se kako me Ana jutros pitala: “Mama, hoćeš li danas doći na moju priredbu?” Nisam znala što da joj kažem. Lagala sam joj da ću pokušati.
Kad sam napokon stigla kući, Ivan je sjedio za stolom, gledao u prazno.
“Opet nisi stigla na večeru. Djeca su te čekala. Ana je plakala jer te nije bilo na priredbi. Lucija, dokle ovako?”
Nisam imala odgovor. Samo sam sjela i počela plakati. Osjećala sam se kao da me netko cijedi iz dana u dan. Mama mi je uvijek govorila da su djeca dužna brinuti za roditelje, ali nitko mi nije rekao kako da budem i dobra kćer i dobra majka.
Sljedećih dana sve je bilo isto – posao, mama, kuća, posao… Sve dok jednog jutra nisam osjetila kako mi srce preskače. Liječnik mi je rekao: “Preopterećeni ste. Morate usporiti.” Ali kako?
Jednog popodneva, dok sam čistila mamin stan, zazvonio mi je mobitel. Ana je plakala: “Mama, Filip je pao s bicikla! Krvari! Gdje si?”
Ostavila sam sve i potrčala kući. Filip je imao posjekotinu na čelu, ali više ga je boljelo što me nije bilo uz njega kad mu je trebalo.
Te noći nisam mogla spavati. Ivan je šutio, djeca su spavala, a ja sam gledala u strop i pitala se: “Zar ću cijeli život biti između dvije vatre?”
Sutradan sam otišla kod mame ranije nego inače. Sjela sam nasuprot nje i rekla:
“Mama, ne mogu više ovako. Imam svoju obitelj. Trebaš pomoć? Naći ćemo nekoga da ti pomaže. Ja ne mogu više svaki dan dolaziti.”
Pogledala me kao da sam joj zabola nož u srce.
“Znači ostavljaš me? Kao što me svi ostavljaju?”
“Ne ostavljam te, mama. Samo želim biti i majka svojoj djeci. I žena svom mužu. I čovjek sebi.” Glas mi je drhtao.
Nije ništa rekla. Samo je gledala kroz prozor.
Tog dana otišla sam kući ranije nego ikad prije. Ana me zagrlila kao da me nije vidjela mjesecima.
Sljedećih tjedana mama nije zvala. Ja sam osjećala krivnju, ali i olakšanje. Počela sam više vremena provoditi s djecom, s Ivanom. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da dišem.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Mama.
“Lucija… možeš li doći sutra? Treba mi pomoć oko lijekova.” Glas joj je bio tiši nego inače.
Otišla sam sljedeći dan, ali ovaj put nisam čistila cijeli stan niti slušala prigovore satima. Pomogla sam joj oko lijekova, popile smo kavu u tišini.
Shvatila sam da se ništa neće promijeniti ako ja ne postavim granice. Mama će uvijek biti mama – zahtjevna, ponekad sebična, ali moja mama.
Naučila sam reći “ne” bez osjećaja da sam loša kćer.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobar roditelj svojoj djeci ako cijeli život pokušavaš biti savršeno dijete svojim roditeljima? Gdje prestaje dužnost, a počinje pravo na vlastitu sreću?