Baka, želim ti pokloniti štene da ne budeš sama: Dar koji je razotkrio našu obitelj

“Bako, zašto si opet sama u kuhinji?” začuo se Ivanov glas iza mojih leđa dok sam rezala kruh za večeru. Pogledala sam ga preko ramena, pokušavajući sakriti suze koje su mi navrle na oči. “Nisam sama, dušo. Samo… razmišljam malo.”

Ivan je stajao na pragu, držeći nešto iza leđa. Imao je onaj svoj nestašni osmijeh, isti onaj koji je njegov djed znao imati kad bi mi donio cvijet iz vrta. “Imam iznenađenje za tebe!” viknuo je i iznenada ispred mene spustio maleno, drhtavo štene. Pogledalo me velikim, tamnim očima i odmah počelo mahati repom.

“Ivan… što je ovo?” upitala sam zbunjeno, osjećajući kako mi srce preskače od uzbuđenja i straha u isto vrijeme.

“Znaš, baka, otkad je djed otišao, često te vidim tužnu. Mislio sam… možda bi ti pas mogao praviti društvo. Da ne budeš sama.”

Nisam znala što reći. S jedne strane, srce mi se topilo od njegove pažnje. S druge strane, osjećala sam se kao da me netko gurnuo u hladnu vodu. Nisam bila sigurna jesam li spremna za još jedno živo biće o kojem moram brinuti. Pogotovo sada kad mi je svaki dan bio borba s prazninom koju je ostavio moj Stjepan.

“Hvala ti, Ivane… stvarno si me iznenadio,” uspjela sam izustiti, ali glas mi je zadrhtao.

Tog dana sve se promijenilo. Štene, koje smo nazvali Lajka, odmah je osvojilo Ivanovo srce. On i njegova sestra Ena dolazili su svaki dan igrati se s njom. Ali kad je moj sin Tomislav saznao za psa, nastao je pravi kaos.

“Mama, jesi li ti normalna? Kako misliš brinuti o psu u tvojim godinama? Tko će ga voditi veterinaru? Tko će ga šetati kad padne snijeg?” vikao je Tomislav dok smo sjedili za stolom. Ena je šutjela, gledala u pod.

“Tomislave, nisam ga ja tražila. Ivan mi ga je donio jer me voli i želi da budem manje sama,” pokušala sam objasniti.

“Ali mama, znaš da si prošle zime jedva preživjela gripu! Što ako padneš dok ga šetaš? Tko će ti pomoći? Ja radim po cijele dane!”

Osjetila sam kako me guši osjećaj krivnje. Nisam željela biti teret svojoj djeci. Ali nisam ni željela povrijediti Ivana koji me gledao s nadom u očima.

Te noći nisam mogla spavati. Lajka je spavala sklupčana uz moje noge, a ja sam razmišljala o svemu što se dogodilo otkad je Stjepan umro. O tišini koja me svake večeri gušila. O tome kako su mi djeca sve rjeđe dolazila jer su imali svoje živote. O tome kako sam se bojala priznati da mi nedostaje netko tko će me čekati kod kuće.

Sutradan sam otišla kod susjede Mirele na kavu. “Znaš li što mi je Ivan napravio? Donio mi psa!” rekla sam kroz smijeh koji je više bio plač.

Mirela me pogledala ozbiljno: “Znaš, Marija, možda ti baš treba netko tko će te natjerati da izađeš iz kuće. Da imaš razlog ustati ujutro. Ja bih dala sve da imam nekoga tko me treba.”

Te riječi su me pogodile ravno u srce.

Ali problemi nisu prestali. Tomislav je bio uporan: “Mama, moramo naći rješenje. Ne možeš ostati sama s psom. Ako ti nešto bude…”

Ivan se pobunio: “Tata, pa baka nije bespomoćna! Zašto uvijek misliš najgore? Ja ću joj pomagati!”

Svađa je eskalirala do te mjere da su počeli izvlačiti stare zamjerke: Tomislav je optužio mene da sam ga uvijek stavljala na drugo mjesto zbog Stjepana, a Ivan mu je prebacio što nikad nema vremena za obitelj.

Gledala sam ih i osjećala se kao da gledam vlastiti život iz daljine. Sve ono što smo godinama skrivali pod tepih sada je isplivalo na površinu zbog jednog malog psa.

Jedne večeri sjela sam s Ivanom na klupu ispred kuće. Lajka nam se motala oko nogu.

“Bako, jesi li ljuta što sam ti donio psa?” pitao me tiho.

Pogladila sam ga po kosi: “Ne, dušo moja. Samo… nekad stvari nisu tako jednostavne kako izgledaju. Ali znaš što? Možda si mi baš ti pokazao koliko nam svima treba malo više ljubavi i razumijevanja.”

Nakon nekoliko tjedana dogovorili smo se: Ivan i Ena će dolaziti svaki drugi dan šetati Lajku, a Tomislav će pomagati oko odlazaka veterinaru i hrane. Ja ću se truditi koliko mogu, ali neću više skrivati kad mi treba pomoć.

Lajka je postala dio naše obitelji – ne samo kao pas, nego kao podsjetnik da ponekad moramo otvoriti stare rane kako bismo ih napokon zaliječili.

Ponekad se pitam: Jesmo li svi mi zapravo samo usamljeni ljudi koji čekaju da nas netko pogleda i kaže – tu sam za tebe? Koliko često zaboravljamo reći onima koje volimo koliko nam znače – dok još imamo vremena?