Nora i tajna koja je slomila moju obitelj
“Nora, moramo razgovarati. Ne mogu više šutjeti,” Lana je drhtavim glasom izgovorila te riječi dok smo sjedile za kuhinjskim stolom u stanu mojih roditelja u Dubravi. Ruke su joj bile hladne i znojne, a pogled nije mogla podići s poda. Osjetila sam kako mi srce ubrzava, ali nisam ni slutila što će mi reći.
“Što je sad? Ako je opet nešto oko mame i njenih lijekova, stvarno ne mogu više…” pokušala sam biti duhovita, ali Lana me prekinula.
“Nije to. Nora, ja… ja sam bila s Damirom. Nisam htjela, kunem ti se, ali dogodilo se. Više puta.”
U tom trenutku svijet mi se srušio. Osjetila sam kako mi se tijelo ledi, a misli su mi postale mutne. Damir? Moj muž? Lana? Moja sestra? Nisam mogla progovoriti. Samo sam zurila u nju, pokušavajući shvatiti je li ovo neki bolesni vic.
Sve je počelo prije tri godine, kad sam dobila posao medicinske sestre u Münchenu. Plaća je bila odlična, a Damir je ostao u Zagrebu s našom djecom, Ivanom i Sarom. Vjerovala sam mu. Vjerovala sam Lani. Svaki mjesec sam slala novac kući, trudila se biti prisutna preko videopoziva, ali istina je da sam često bila preumorna za razgovore. Djeca su me zvala samo kad su nešto trebala. Damir je šutio o svojim problemima, a Lana je često dolazila kod njih pomagati oko djece.
“Kako si mogla?” napokon sam uspjela izgovoriti kroz suze. “Ti si mi sestra! On je moj muž!”
Lana je plakala, tresla se kao list na vjetru. “Nisam planirala, Nora. Sve je počelo kad si otišla. Damir je bio sam, ja sam bila usamljena… Zbližili smo se. Znam da nema opravdanja. Mrzim samu sebe zbog toga.”
Sjećam se kako sam gledala kroz prozor na sivu zagrebačku ulicu i osjećala se kao da gledam tuđi život. Sve ono što sam žrtvovala – propušteni rođendani, Božići bez mene, dječji prvi dan škole – sve to odjednom nije imalo smisla.
Te večeri nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Lanine riječi. Sjetila sam se svih onih puta kad bi mi Damir rekao da je Lana opet došla pomoći oko djece ili kad bi Sara spomenula kako joj teta Lana pomaže s matematikom. Jesam li bila slijepa? Jesam li sama kriva što sam ih ostavila?
Sljedećeg jutra otišla sam kod Damira. Djeca su bila kod bake, a on me dočekao na vratima s umornim licem.
“Moramo razgovarati,” rekla sam hladno.
Sjeo je za stol, izbjegavajući moj pogled.
“Lana mi je sve rekla,” nastavila sam. “Ne laži me više.”
Damir je šutio nekoliko trenutaka, a onda samo tiho rekao: “Žao mi je, Nora. Nisam htio da se ovako sazna. Sve je izmaklo kontroli. Bio sam slab…”
“Slab? Ili si bio sebičan?” viknula sam kroz suze. “Znaš li koliko sam žrtvovala za nas? Koliko noći nisam spavala brinući o vama? A ti si… s mojom sestrom!”
Damir je šutio, a ja sam osjećala kako se zidovi stana stežu oko mene. Sve ono što smo gradili godinama – naši planovi, snovi o kući na moru, zajednički odlasci na Sljeme – sve je nestalo u trenu.
Nisam znala što dalje. Djeca su primijetila da nešto nije u redu čim sam ih vidjela. Ivan me pitao: “Mama, zašto si tužna? Hoćeš li opet otići?”
Nisam imala snage odgovoriti mu. Samo sam ga zagrlila i plakala.
Dani su prolazili u magli. Mama me molila da oprostim Lani – “Ona ti je jedina sestra!” – ali nisam mogla ni pogledati ni nju ni Damira. Tata je šutio, povukao se u sebe kao uvijek kad su problemi preveliki.
Prijateljice su mi govorile da mislim na djecu, da ne donosim ishitrene odluke. Ali kako da nastavim živjeti pod istim krovom s čovjekom koji me izdao i sestrom koja me izdala još više?
Jedne večeri Lana mi je poslala poruku: “Znam da me mrziš i zaslužujem to. Ali molim te, nemoj dopustiti da ovo uništi tvoju vezu s djecom ili roditeljima. Ja ću otići iz Zagreba ako treba. Samo nemoj sve izgubiti zbog mene.”
Nisam joj odgovorila.
Sada sjedim sama u stanu i gledam stare fotografije – nas tri s mora, Damir i ja na vjenčanju, Ivan i Sara kao bebe. Pitam se gdje smo pogriješili svi zajedno. Je li moja želja za boljim životom uništila moju obitelj? Jesam li trebala ostati i boriti se ovdje, umjesto da trčim za novcem?
Možda nikad neću pronaći odgovore na ta pitanja. Ali jedno znam – povjerenje se teško gradi, a još teže vraća kad jednom nestane.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo žrtvovati sve za bolji život ako na kraju ostaneš bez onih koje voliš? Što biste vi učinili na mom mjestu?