Iza Zatvorenih Vrata: Moj Život u Sjeni Novčanika Mog Muža
“Ne, Ivana, ne možeš kupiti to. Rekao sam ti već sto puta, nema potrebe za novom haljinom.” Dario je stajao nasred dnevnog boravka, s rukama prekriženim na prsima, dok sam ja stiskala mobitel u ruci, gledajući u ekran na kojem je pisalo: ‘Plaćanje nije uspjelo’. U meni je ključala ljutnja, ali i nemoć. Zar nije dovoljno što radim dvanaest sati dnevno u bolnici, što sam preuzela sve dodatne smjene da bismo mogli otplatiti kredit za stan u Novom Zagrebu? Zar nije dovoljno što sam ja ta koja donosi većinu novca kući?
Ali Dario je uvijek imao posljednju riječ. On je bio taj koji je odlučivao što ćemo kupiti, gdje ćemo ljetovati, koliko ćemo potrošiti na Aninu rođendansku tortu. Sve kartice bile su na njegovo ime. Moj račun bio je samo formalnost – plaća bi sjela, a on bi odmah prebacio većinu na naš zajednički račun, kojem sam ja imala pristup samo kad bi on to dozvolio.
“Dario, ne tražim ništa luksuzno. Samo želim osjećati da imam pravo na svoj novac,” pokušala sam mirno, ali glas mi je zadrhtao.
“Znaš da ja bolje raspolažem s novcem. Ti si preemotivna, potrošila bi sve na gluposti,” odgovorio je hladno, kao da razgovara sa djetetom.
Pogledala sam kroz prozor. Kiša je padala po praznim ulicama, a ja sam se osjećala kao da sam zarobljena u vlastitom životu. Sjetila sam se mame i njenih riječi: “Ivana, ne dozvoli nikome da ti uzme glas.” Ali kako da ga zadržim kad me svaki dan gubim po malo?
Na poslu sam bila cijenjena. Pacijenti su me voljeli, kolege poštovali. Ali čim bih zakoračila u naš stan, postajala sam nevidljiva. Dario bi mi ostavljao popis namirnica koje trebam kupiti (s njegovom karticom), podsjećao me da ne trošim previše na Anu i Filipa, našu djecu, i uvijek bi imao spreman komentar ako bih se usudila nešto predložiti.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam za kuhinjski stol i gledala stare slike s našeg vjenčanja. Na jednoj smo se smijali, držali za ruke, puni nade. Gdje smo nestali? Gdje sam nestala ja?
Telefon je zazvonio. Bila je to moja sestra Marina iz Sarajeva.
“Ivana, jesi dobro? Zvučiš umorno zadnjih mjeseci.”
“Ma sve je u redu,” slagala sam automatski.
“Znaš da možeš pričati sa mnom o svemu. Ne moraš biti jaka cijelo vrijeme.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Nisam plakala godinama, ali tada su mi suze same krenule niz lice.
“Marina… osjećam se kao da ne postojim. Kao da moj život nije moj.”
“Znaš šta bi mama rekla? Da digneš glavu i boriš se za sebe. Nisi ti ničija sjena.”
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu dok Dario nije došao kasno iz kafane, mirisao je na pivo i cigarete. Legao je pored mene bez riječi.
Sljedećih dana počela sam voditi bilješke o svim svojim troškovima i prihodima. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam trunku kontrole. Počela sam čitati o financijskoj neovisnosti žena na forumima i grupama na Facebooku gdje su žene iz Hrvatske i Bosne dijelile svoja iskustva.
Jednog popodneva, dok je Dario gledao utakmicu s prijateljima, skupila sam hrabrost i otvorila mu dušu.
“Dario, želim svoj račun natrag. Želim imati pristup svom novcu.”
Pogledao me kao da sam poludjela.
“Zašto sad to? Šta ti fali? Sve imaš!”
“Nemam slobodu. Nemam pravo odlučivati o svom životu.”
Počela je svađa kakvu nismo imali godinama. Djeca su se sakrila u sobu, a ja sam prvi put vikala iz sveg glasa.
“Nisi ti jedina koja radi! I ja doprinosim!” vikao je Dario.
“Ali ti meni ne daješ pravo ni na šta! Osjećam se kao gost u vlastitom domu!”
Nakon te večeri danima nismo razgovarali. Djeca su bila napeta, atmosfera u kući teška kao olovo. Počela sam razmišljati o razvodu – riječ koju nikad nisam izgovorila naglas.
Jednog dana došla sam kući ranije s posla i zatekla Darija kako pretražuje moj mobitel.
“Šta radiš?” upitala sam šokirano.
“Samo provjeravam s kim se dopisuješ. Ne sviđa mi se što si tajnovita posljednjih dana.”
Tada mi je pukao film.
“Dosta! Ovo više nije brak nego zatvor! Ili ćeš mi vratiti dostojanstvo ili odlazim!”
Dario je prvi put ostao bez riječi. Sutradan mi je vratio karticu i pristup računu – ali povjerenje je bilo nepovratno narušeno.
Počela sam štedjeti novac sa strane, planirati budućnost bez njega. Djeca su primijetila promjenu – bila sam smirenija, odlučnija. Počela sam izlaziti s prijateljicama, upisala tečaj joge i napokon osjetila da dišem.
Nisam još donijela konačnu odluku o razvodu – zbog djece, zbog straha od osude okoline, zbog svih onih godina koje smo proveli zajedno. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam da imam pravo birati.
Ponekad se pitam: Koliko žena oko mene živi isti život u tišini? Koliko nas još treba progovoriti prije nego što shvatimo da vrijedimo više od tuđeg novčanika?