Kad tuđa djeca postanu tvoja briga: Moja priča kao tetka u rastrganoj porodici
“Ne mogu više, Marko! Ne mogu gledati kako Lana plače svaku noć zbog njih!” viknula sam kroz suze, dok sam stajala nasred kuhinje, stežući šalicu kave kao da mi od nje zavisi život. Marko je sjedio za stolom, šutio i gledao u pod. Zrak je bio gust od neizgovorenih riječi i starih zamjerki.
Sve je počelo prije šest mjeseci, kad je Mirela, Markova sestra, ostala bez posla i supruga. Njen muž, Ivan, otišao je s drugom ženom u Njemačku, a ona je ostala sama s dvoje djece – Tinom i Sarom. “Ivana, samo dok ne stanem na noge”, rekla mi je tada, držeći me za ruku. Nisam imala srca reći ne. Uvijek sam bila ta koja spašava, koja pomaže, koja guta knedle i šuti zarad mira u kući.
Ali sada… Sada više nisam sigurna da mogu. Lana, moja kćerka, povukla se u sebe. Nekad vesela i otvorena djevojčica, sada se boji doći iz škole. “Mama, Sara mi je opet uzela bilježnicu i rekla da sam glupa”, šapće mi navečer dok joj perem kosu. Tin je razbio njen omiljeni okvir za slike i samo slegnuo ramenima. Mirela uvijek ima izgovor: “Ma djeca su to, pusti ih. I Lana mora naučiti dijeliti.”
Ali kad su prošli tjedni, a Lana je počela mokriti u krevet, znala sam da nešto nije u redu. Pokušala sam razgovarati s Markom.
“To su djeca tvoje sestre! Ne možemo ih izbaciti na ulicu!” rekao je tiho, ali odlučno.
“A šta ćemo s našim djetetom? Zar ona nije važna?”
Nisam znala više kome da se obratim. Moja mama mi je rekla: “Ivana, porodica je svetinja. Moraš izdržati.” Ali ja sam osjećala da se gušim pod teretom tuđe djece i tuđih problema.
Jedne večeri, Lana je došla uplakana iz kupaonice. “Mama, Sara me zaključala unutra i smijala mi se ispred vrata.” Srce mi se slomilo. Otišla sam do Mirele koja je sjedila u dnevnoj sobi s mobitelom.
“Mirela, moramo razgovarati. Ovo više ne ide ovako. Lana pati.”
Podigla je pogled s ekrana i uzdahnula: “Ivana, stvarno ne znam šta očekuješ od mene. Moja djeca su prošla kroz pakao. I ja sam na rubu živaca. Ako ti smetamo, reci odmah pa ćemo otići na ulicu!”
Osjetila sam kako mi se grlo steže od krivnje i bijesa istovremeno. Nisam željela da budu na ulici, ali nisam više mogla žrtvovati Lanu.
Te noći nisam spavala. Slušala sam tišinu kuće i razmišljala o svemu što smo prošli – o ratu devedesetih kad su moji roditelji primili rodbinu iz Bosne, o tome kako smo uvijek pomagali jedni drugima. Ali gdje je granica? Kada pomoć prestaje biti plemenita i postaje teret?
Sljedećeg dana otišla sam kod psihologinje u Dom zdravlja. Ispričala sam joj sve – o Lani, o Mireli, o osjećaju krivnje koji me izjeda.
“Ivana, vi imate pravo štititi svoje dijete. Niste loša osoba ako postavite granice”, rekla mi je tiho.
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala kući. Tog popodneva sjela sam s Markom.
“Moramo nešto poduzeti. Ako ne možemo pomoći Mireli da nađe stan ili posao, morat će otići kod njenih roditelja u Osijek ili kod tvoje mame u Mostar. Lana više ne može ovako.”
Marko je dugo šutio. Znao je da sam u pravu, ali ga je boljelo priznati poraz pred sestrom.
Narednih dana pokušali smo sve – zvali smo Mireline roditelje, tražili stanove preko poznanika, čak smo razgovarali sa socijalnom službom. Mirela je bila povrijeđena i ljuta.
“Zar ste me stvarno spremni izbaciti? Nakon svega što smo prošli?”
“Nisi ti kriva što ti se život raspao”, rekla sam joj kroz suze. “Ali ni Lana nije kriva što pati zbog toga. Moraš misliti i na nju.”
Na kraju je Mirela pristala otići kod svojih roditelja dok ne pronađe posao. Kuća je odjednom postala tiha – previše tiha. Lana se polako vraćala sebi, ali ja sam osjećala prazninu i grižnju savjesti.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam stavila svoje dijete na prvo mjesto. Je li porodica zaista svetinja po svaku cijenu? Ili imamo pravo reći “dosta” kad nam srce više ne može izdržati?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Gdje vi povlačite granicu između pomoći porodici i zaštite vlastite djece?