U Senci Mog Oca: Priča iz Novog Sada

“Ne laži mi, Damire! Znaš dobro šta si vidio te noći!” majčin glas je odjekivao kroz stan, dok su joj ruke drhtale iznad stola prepunog neotvorenih pisama i starih novinskih članaka. U tom trenutku, osjećao sam se kao da stojim na ivici provalije, nesposoban da napravim korak naprijed ili nazad. Otac je bio sve za nas – vođa, zaštitnik, čovjek kojeg su poštovali i oni koji su ga mrzili. Ali sada, nakon što je pronađen mrtav u parku kod Spensa, sve što sam znao o njemu počelo se raspadati.

Sjećam se te noći kao kroz maglu. Zvuk pucnja probudio me iz sna. Pogledao sam kroz prozor i vidio dvije siluete kako trče kroz park. Jedna od njih je nosila očev kaput. Srce mi je tuklo kao ludo, ali nisam mogao ništa reći. Strah me paralizirao. Sutradan su novine bile pune naslova: “Tragedija u Novom Sadu – Sindikalni lider ubijen!” Ljudi su dolazili u naš stan, plakali, nudili pomoć, ali i postavljali pitanja na koja nisam imao odgovore.

Moja sestra Ivana nije prestajala plakati. Majka je postala hladna i odsutna, kao da je dio nje umro zajedno s ocem. Ja sam bio zarobljen između njihove tuge i vlastite krivnje što nisam učinio više. U školi su me gledali sa sažaljenjem, a neki su šaptali da je otac imao neprijatelje među političarima i mafijom. Nisam znao kome da vjerujem.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u tišini, majka je iznenada rekla: “Damire, moraš reći policiji što si vidio. Ne možemo živjeti s ovim teretom.” Pogledao sam je u oči i prvi put osjetio bijes prema njoj. “A što ako istina uništi sve što nam je ostalo? Što ako nas ostavi bez ičega?”

Narednih dana počeo sam istraživati očev život. Pronašao sam stare bilježnice pune imena i brojeva, pisma koja su mu slali radnici iz fabrike “Novkabel”, pa čak i prijetnje napisane drhtavim rukopisom: “Prestani ili ćeš nestati kao ostali.” Sve više sam shvaćao da otac nije bio samo heroj – bio je čovjek s tajnama.

Jednog popodneva došao je stric Zoran. Bio je nervozan, stalno je gledao kroz prozor. “Damire, ima stvari koje ne smiješ znati. Tvoj otac… nije uvijek bio onakav kakvim ga pamtiš.” Osjetio sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. “Što to znači?” pitao sam ga. Stric je samo odmahnuo glavom: “Neki ljudi iz sindikata nisu htjeli da tvoj otac otkrije sve što zna. Zato pazi kome vjeruješ.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam šetao ulicama Novog Sada. Grad koji sam volio sada mi se činio prijetećim, punim tajni i laži. Prijatelji su me izbjegavali, a kad bi me sreli, pričali bi o svemu osim o ocu.

Jedne noći Ivana je došla u moju sobu. “Damire, sanjala sam tatu. Rekao mi je da ne smijemo odustati od istine.” Pogledao sam je i osjetio kako mi se oči pune suzama. “A što ako nas istina uništi?” šapnuo sam.

Nisam mogao više izdržati pritisak. Otišao sam do policije i ispričao sve što sam vidio te noći – dvije siluete, kaput, strah koji me paralizirao. Inspektor Jurić me pažljivo slušao, ali na kraju samo rekao: “Znaš li koliko ljudi bi željelo da tvoj otac nestane? Ovo nije jednostavno, Damire.” Osjetio sam se još bespomoćnije.

Dani su prolazili, a majka je postajala sve ogorčenija. “Zbog te tvoje istine izgubili smo sve prijatelje! Ljudi nas izbjegavaju!” vikala je jednog jutra dok sam pokušavao doručkovati. Ivana je pokušavala smiriti situaciju, ali napetost među nama bila je nepodnošljiva.

Jednog dana stiglo je pismo bez pošiljatelja: “Prestani kopati ili ćeš završiti kao on.” Pokazao sam ga majci, ali ona ga je samo poderala i bacila u smeće. “Ovo nije naš rat više,” rekla je tiho.

Ali ja nisam mogao stati. Počeo sam razgovarati s očevim starim prijateljima iz fabrike. Neki su bili preplašeni, drugi ogorčeni. Jedan od njih, gospodin Stjepan, rekao mi je: “Tvoj otac je htio prijaviti pronevjere u sindikatu. Nije znao da su mu najbliži ljudi okrenuli leđa.” Te riječi su mi slomile srce.

Sve više sam osjećao kako gubim tlo pod nogama – porodicu, prijatelje, sigurnost. Ali nisam mogao prestati tražiti odgovore. Jedne večeri Ivana me zagrlila i rekla: “Možda nikad nećemo saznati istinu, ali barem smo pokušali.”

Godinama kasnije još uvijek sanjam tu noć i očev kaput koji nestaje u mraku parka. Ponekad se pitam jesam li trebao šutjeti i pustiti prošlost da ostane zakopana. Ali onda se sjetim očevih riječi: “Pravda nije uvijek laka, ali vrijedi borbe.” I pitam vas – koliko ste vi spremni žrtvovati za istinu? Da li biste vi imali snage da nastavite kad svi drugi odustanu?