Dala sam joj sve, a ostala bez ičega: Priča o izdaji vlastite kćeri

Drhtavim rukama stežem ručku stare plave torbe. Hladan zrak prolazi stubištem, a vrata za mnom tresnu tako snažno da mi se čini kao da su zauvijek odrezala dio mene. “Nije više tvoj dom, mama!” – riječi moje kćeri, Lejle, paraju mi uši kao oštrica. Gledam je kroz suze, ali ona ne spušta pogled. Samo stoji, ukočena, s rukama prekriženim na prsima.

“Lejla, molim te… samo da uzmem još par stvari. Moje knjige, slike…” prošapćem, ali ona odmahne glavom.

“Sve što ti treba već si uzela. Ostalo je sada moje. Tako si rekla kad si mi dala stan.”

Godinu dana ranije, sjedile smo za kuhinjskim stolom u tom istom stanu na zagrebačkoj Trešnjevci. Lejla je bila nervozna, vrtjela je šalicu kave među prstima.

“Mama, znaš da s Davorom planiram budućnost. Ako bi stan bio na mene, mogli bismo lakše dobiti kredit za auto, možda i za mali biznis. Ti ionako imaš penziju i možeš kod tate dok ne riješimo nešto bolje za sve nas…”

Gledala sam je s ljubavlju i ponosom. Moja Lejla, uvijek ambiciozna, uvijek puna planova. Srce mi je bilo puno što joj mogu pomoći. Nisam ni slutila koliko će me ta odluka koštati.

Potpisala sam darovni ugovor kod javnog bilježnika. Svi su mi govorili da pazim, da ne žurim. “Znaš ti mlade danas,” šaputala mi je susjeda Marija dok smo pile kavu na balkonu. “Kad im daš sve, zaborave na tebe.” Ali ja nisam vjerovala u to. Lejla je bila moja jedina kći.

Prvih mjeseci sve je bilo u redu. Davor i ona su renovirali stan, često me zvali na ručak. No, kako su prolazili mjeseci, pozivi su postajali rjeđi. Kad bih došla nenajavljeno, Lejla bi bila nervozna.

“Mama, znaš da sad živimo svoj život. Ne možeš samo tako dolaziti kad ti padne na pamet!”

Počela sam osjećati da smetam. Onda je došao dan kad sam se razboljela – obična gripa, ali meni je bilo teško jer sam sama u podstanarskoj sobici na periferiji. Nazvala sam Lejlu.

“Možeš li doći? Treba mi pomoć…”

“Mama, imam posla! Davor radi prekovremeno, a ja moram završiti izvještaj za posao. Ne mogu sad!”

Tada sam prvi put osjetila hladnoću u njenom glasu.

Vratila sam se u stan samo jednom nakon toga – kad sam skupila hrabrosti i zamolila da prespavam jer su mi izbacili grijanje u sobi. Lejla je bila hladna kao led.

“Mama, stvarno ne možeš ovako dolaziti kad god ti nešto treba. Ovo je sada moj dom.”

I evo me sada – pred vratima koja su nekad bila vrata mog doma. S torbom u ruci i srcem koje puca od boli.

Ne znam gdje ću večeras spavati. Moj bivši muž ima novu ženu koja me ne želi ni vidjeti. Sestra mi živi u Mostaru i jedva spaja kraj s krajem. Prijateljice su ili umrle ili otišle djeci u Njemačku.

Sjedam na klupu ispred zgrade i gledam kroz prozor gdje se nekad smijala moja obitelj. Sjećanja naviru – prvi Lejlin korak po parketu, miris svježe pečenih kiflica nedjeljom ujutro, smijeh dok smo zajedno kitile bor.

Mobitel mi zazvoni – poruka od Lejle: “Molim te, nemoj više dolaziti bez najave. Imam svoj život.”

Ruke mi drhte dok brišem suze.

Prolazi susjed Jasmin i zastane: “Gospođo Vesna, jeste li dobro? Trebate li pomoć?”

Sram me je reći istinu.

“Ma dobro sam, Jasmin… Samo čekam taksi,” lažem.

On odlazi, a ja ostajem sama sa svojim mislima.

Kako je moguće da te vlastito dijete tako lako izbriše iz svog života? Jesam li previše dala? Jesam li pogriješila što sam vjerovala u ljubav?

Sjećam se riječi svoje pokojne majke: “Dijete ti može biti sve na svijetu, ali nikad ne znaš kakvo će srce imati kad odraste.” Nisam tada razumjela što to znači.

Noć pada nad Zagrebom. Hladnoća mi ulazi pod kožu. Razmišljam o svim roditeljima koji su dali sve za svoju djecu i ostali sami.

Možda će netko pročitati moju priču i prepoznati se u njoj. Možda će netko drugi razmisliti prije nego što napravi istu grešku.

Zatvaram oči i pitam se: “Je li ljubav majke doista bezuvjetna? I što ostaje kad ti dijete okrene leđa?”