„Ne ulazi trudna u moj auto!” – Priča o raspadu jedne obitelji između praznovjerja, konflikata i usamljenosti
„Ne ulazi trudna u moj auto!” Ivanove riječi odzvanjale su parkiralištem ispred Konzuma, dok sam stajala s vrećicama u ruci i trbuhom koji je već bio dovoljno velik da me svi gledaju s osmijehom ili sažaljenjem. Pogledala sam ga u nevjerici, čekajući da se nasmije i kaže da se šali. Ali nije. Njegovo lice bilo je ozbiljno, gotovo bijesno.
„Ivane, što ti je? Što to pričaš?”
„Rekla mi je mama da trudnice ne smiju ulaziti u auto na vozačeva vrata. Donosi nesreću. Neću riskirati!”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice, a suze prijete da će poteći. Ljudi su se okretali, gledali nas kao scenu iz sapunice. Nisam znala što mi je gore – njegova praznovjerja ili činjenica da me pred svima ponižava.
Nisam ušla u auto. Okrenula sam se i otišla pješice kući, noseći teške vrećice i još teži osjećaj srama. Cijelim putem sam razmišljala kako je moguće da čovjek s kojim dijelim život, s kojim čekam dijete, vjeruje u takve gluposti. I još gore – da mu je važnije što će reći njegova majka nego kako se ja osjećam.
Kad sam stigla kući, Ivan je već sjedio za stolom s njegovom majkom, Ankom. Pogledala me ispod oka, onako kako to samo svekrve znaju.
„Jesi li ti normalna? Znaš li ti što znači kad trudnica sjedne na vozačevo mjesto? To ti je stara bosanska vjerovanja, nije to bez veze!”
„A što je sa mnom? Što je s našim djetetom? Zar sam ja manje važna od nekakve priče iz sela?”
Ivan je šutio. Znao je da ne može ništa reći što bi me smirilo. Otišla sam u sobu i zatvorila vrata za sobom. Plakala sam dugo te noći, osjećajući se kao uljez u vlastitoj kući.
Sljedećih dana sve se promijenilo. Ivan je postao hladan, povučen. Njegova majka je preuzela kuću – kuhala je, raspoređivala stvari, čak mi je određivala kad smijem izaći van. Svaki moj pokušaj razgovora završio bi svađom.
Jednog dana, dok sam sjedila na balkonu i gledala kišu kako pada po praznom igralištu ispod zgrade, došla je moja sestra Marija.
„Što ti je, Ana? Izgledaš kao sjena.”
Ispričala sam joj sve. Plakala sam na njenom ramenu kao dijete.
„Znaš što? Dođi kod mene nekoliko dana. Ne moraš ovo trpjeti.”
Ali nisam otišla. Nisam mogla ostaviti svoj dom, svoje dijete koje još nije ni rođeno. Nadala sam se da će se Ivan promijeniti, da će shvatiti koliko me povrijedio.
Ali nije. Svaki dan bio je isti – šutnja, hladnoća, pogledi puni zamjeranja. Počela sam sumnjati u sebe. Možda sam ja kriva? Možda sam preosjetljiva?
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli juhu koju je Anka skuhala, Ivan je rekao:
„Ana, mama misli da bi trebala roditi kod nje na selu. Tamo je mirnije, sigurnije.”
Pogledala sam ga kao da ga prvi put vidim.
„Zar ti stvarno misliš da ću otići tamo gdje me nitko ne želi? Gdje ću biti sama među ljudima koji me gledaju kao strankinju?”
Anka je samo slegnula ramenima.
„Tako se radilo oduvijek.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o prvim godinama braka kad smo sanjali o zajedničkom životu, o putovanjima po Jadranu, o planovima za budućnost. Gdje su nestali ti snovi?
Mjeseci su prolazili. Trudnoća mi je postajala sve teža, a usamljenost nepodnošljiva. Ivan više nije bio moj partner – bio je sin svoje majke i rob svojih strahova.
Kad sam rodila malog Leona, osjećala sam samo prazninu. Nitko nije bio uz mene osim Marije. Ivan je došao tek drugi dan, donio cvijeće i nespretno me poljubio u obraz.
„Mama kaže da ne bi smjela odmah kući. Trebaš ostati kod nje dok se ne oporaviš.”
Pogledala sam ga i shvatila – izgubila sam ga. Izgubila sam obitelj koju sam gradila godinama zbog praznovjerja i tuđih mišljenja.
Danas Leon ima tri godine. Živimo sami u malom stanu u Sarajevu koji mi je ostavila baka. Ivan nas povremeno posjeti, ali više nismo obitelj. Ponekad ga gledam kako se igra s Leonom i pitam se gdje smo pogriješili.
Jesam li trebala više boriti se? Ili manje? Je li moguće pobijediti tuđe strahove kad ni vlastite ne možeš savladati?
Možda nisam jedina koja se ovako osjeća? Ima li još netko tko zna kako boli kad te tvoji najbliži iznevjere zbog praznovjerja i tuđih riječi?