Zašto smo prekinuli kontakt s muževom porodicom – priča o granicama, iscrpljenosti i borbi za sebe
“Jesi li ti opet zaboravila da je danas rođendan od Amre?” vikao je Senad dok je zalupio vrata dnevnog boravka. Srce mi je preskočilo. Nisam zaboravila, samo nisam imala snage još jednom otići tamo, među ljude koji me gledaju kao uljeza, kao nekoga ko nikad nije dovoljno dobar za njihovog sina.
Sjedila sam na rubu kreveta, stisnutih šaka. “Nisam zaboravila. Samo… ne mogu više, Senade. Ne mogu svaki put biti ta koja trpi njihove komentare, koja šuti kad tvoja majka kaže da nisam dovoljno dobra majka ili kad tvoj brat dobaci da sam iz ‘one druge’ familije.”
Senad je uzdahnuo, lice mu je bilo puno umora. “Znaš kakva je moja mama. Ona to ne misli loše. Samo… takva je.”
“Ali ja više ne mogu!” povisila sam glas, prvi put nakon godina tišine. “Ne mogu više biti nevidljiva u vlastitom životu!”
Sve je počelo kad smo se vjenčali. Senadova porodica iz Zenice bila je tradicionalna, a ja sam došla iz Sarajeva – ‘velikog grada’, kako su uvijek s podsmijehom govorili. Prvi Bajram kod njih nikad neću zaboraviti. Njegova majka, Fikreta, gledala me ispod oka dok sam servirala baklavu.
“Kod nas se to drugačije reže,” rekla je tiho, ali dovoljno glasno da svi čuju. “Ali dobro, mlada je još, naučit će.”
Senad je šutio. Uvijek je šutio kad bi me njegova porodica komentirala ili kad bi me tjerali da čistim dok su ostale snahe sjedile i pile kafu. Govorila sam sebi da će se naviknuti na mene, da će me zavoljeti. Godinama sam pokušavala – donosila poklone, pravila kolače po njihovim receptima, išla na svaku slavu i svadbu, iako sam znala da će me dočekati hladni pogledi.
Najgore su bile nedjeljne večere. Svi za stolom, a ja kao gost koji nikad nije postao dio porodice. Njegova sestra Amra uvijek bi našla način da me ponizi.
“A gdje si ti naučila kuhati? Kod vas u Sarajevu valjda imate kuhare za sve?”
Smijali su se, a ja bih se nasmiješila kroz zube i progutala knedlu u grlu.
Senad bi mi kasnije govorio: “Pusti ih, to su samo šale.” Ali meni nije bilo smiješno.
Godine su prolazile, a ja sam postajala sve umornija. Kad nam se rodila kćerka Lejla, stvari su postale još gore. Fikreta je dolazila svaki dan, ispravljala mi pelene, govorila kako beba plače jer ja ne znam biti majka.
“Kod nas se djeca ne maze toliko,” govorila bi dok mi je uzimala Lejlu iz ruku. “Ti ćeš nju razmaziti.”
Pokušavala sam razgovarati sa Senadom, ali on bi uvijek stao na stranu svoje majke.
“Ona samo želi pomoći,” govorio bi.
A ja sam tonula sve dublje. Počela sam gubiti san, osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući. Nisam imala snage ni za šta osim za preživljavanje od jednog do drugog susreta s njegovom porodicom.
Jednog dana, nakon još jedne večere kod njih gdje su me ismijavali jer Lejla ima ‘sarajevski naglasak’, vratila sam se kući i slomila se pred ogledalom.
“Šta ja radim? Zašto dopuštam da me uništavaju?”
Počela sam izbjegavati njihove pozive. Prijateljica Mirela mi je rekla: “Moraš postaviti granice. Nisi dužna trpjeti tuđe frustracije.”
Ali kako postaviti granice kad tvoj muž ne vidi problem?
Jedne večeri, nakon što je Fikreta došla nenajavljeno i počela preuređivati moju kuhinju jer “ovako to kod nas ne ide”, pukla sam.
“Dosta! Ovo je moj dom! Ne želim više ovakve upade!”
Fikreta me gledala kao da sam poludjela.
“Ti si luda! Šta si to sebi umislila? Da si bolja od nas?”
Senad je šutio. Opet.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoje prijatelje, svoj grad, svoj mir – samo da bih bila prihvaćena tamo gdje nikad nisam bila dobrodošla.
Sljedećeg dana rekla sam Senadu:
“Ili ćemo zajedno postaviti granice tvojoj porodici ili ću ja otići s Lejlom. Ne mogu više ovako živjeti.”
Bio je šokiran. Prvi put me pogledao kao ženu koja ima pravo na svoje mišljenje.
Nakon dugih razgovora i suza, odlučili smo prekinuti kontakt s njegovom porodicom na neko vrijeme. Bilo je teško – osjećala sam krivnju, strah, ali i olakšanje.
Prvi Bajram bez njih bio je tih i miran. Lejla je crtala čestitke za nas troje. Po prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir u svom domu.
Senad još uvijek ponekad pogleda u telefon očekujući poziv od majke. Ja ga zagrlim i kažem: “Možda će jednog dana shvatiti koliko su nas povrijedili. Do tada – biram sebe i svoju porodicu.”
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam prekinula kontakt? Ili je ovo jedini način da sačuvam sebe? Šta vi mislite – gdje vi povlačite granicu između poštovanja prema porodici i poštovanja prema sebi?