Zbog tebe jedva spajamo kraj s krajem – priča o majci koja zna raniti više od života
“Zbog tebe jedva spajamo kraj s krajem!”
Te riječi odzvanjaju mi u glavi dok sjedim na rubu kreveta, stisnutih šaka, pokušavajući zadržati suze. Majka stoji na vratima, lice joj je tvrdo kao kamen, oči pune zamjeranja. U kuhinji se čuje kako voda vrije, a moj mlađi brat Ivan šutke prebire po mobitelu, praveći se da ne čuje ništa. Otac je već odavno otišao iz stana, ostavljajući nas s njenim riječima i praznim novčanikom.
“Mogla si barem pronaći neki posao preko ljeta, kao što to rade druge cure!” nastavlja majka, ne popuštajući. “Ali ne, ti si uvijek posebna, uvijek imaš izgovor!”
Gledam u pod. Imam osamnaest godina i upravo sam završila srednju školu u Sarajevu. Nisam upisala fakultet jer nismo imali novca, a ni volje više nisam imala. Svaki moj pokušaj da nešto promijenim završio je njenim prijekorima. Prijateljice su otišle dalje, a ja sam ostala ovdje, u ovom stanu u Novom Zagrebu, gdje su zidovi tanji od strpljenja moje majke.
Sjećam se dana kada je tata otišao. Bio je studeni, kiša je padala cijeli tjedan. Svađali su se zbog novca, zbog mene, zbog svega. “Nisi ti kriva,” šapnuo mi je na odlasku, ali nisam mu vjerovala. Majka je od tada postala tvrđa, hladnija. Svaki put kad bi pogledala mene ili Ivana, kao da je gledala podsjetnik na sve što joj je propalo u životu.
“Ana, idi po kruh!” vikne iz kuhinje. Uzimam novčanik s police – unutra samo deset kuna. Znam da će opet biti svađe kad se vratim jer kruh više nije pet kuna kao prije. Na ulici srećem susjedu Ružu.
“Kako si, dijete?” pita me blago.
“Dobro sam,” lažem i smiješim se. Ruža zna sve o nama, ali nikad ne pita previše. Samo mi nekad ostavi jabuku na prozoru ili komad kolača kad zna da nemamo ništa slatko.
U trgovini stojim pred blagajnom i gledam cijene. Kruh, malo mlijeka i ništa više. Blagajnica me pogleda sažaljivo kad joj pružim sitniš. Vraćam se kući i osjećam kako mi srce lupa od srama.
“Samo to?” pita majka kad vidi vrećicu.
“Nisam imala više novca,” odgovaram tiho.
Ona uzdahne i odmahne rukom kao da sam joj opet nešto uzela iz života.
Te večeri sjedimo za stolom – Ivan, majka i ja. Ivan šuti i gleda u tanjur, a ja pokušavam pojesti komad kruha bez da zaplačem. Majka odjednom počne:
“Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za vas? Da sam barem imala pameti otići iz ovog grada kad sam mogla… Sad bih možda imala život!”
Ivan pogleda prema meni, oči mu pune straha. Znam da želi reći nešto, ali ne smije. Ja skupim hrabrost:
“Mama, nije fer da nas kriviš za sve. I mi bismo htjeli bolje.”
Ona me pogleda kao da sam je ošamarila.
“Ti meni govoriš što je fer? Da nije vas dvoje, možda bih još bila s tvojim ocem! Možda bih imala posao! Možda bih bila sretna!”
Te riječi me pogode jače od bilo kakvog udarca. Osjećam kako mi se suze slijevaju niz lice, ali ne želim plakati pred njom.
Te noći ležim budna i razmišljam o svemu što sam mogla biti – studentica u Zagrebu, konobarica negdje na moru, bilo što osim tereta svojoj majci. Sjetim se kako me učiteljica iz osnovne škole jednom pohvalila: “Ana ima veliko srce i uvijek pomaže drugima.” Gdje je nestala ta djevojčica?
Sljedećih dana pokušavam pronaći posao – šaljem molbe za čistačicu, pomoćnicu u pekari, bilo što. Nitko ne odgovara. Majka svaki dan ponavlja istu priču: “Da si barem drugačija… Da si barem kao Marija od susjede Ljiljane – ona radi i pomaže svojoj obitelji!”
Jednog popodneva Ivan dolazi kući sav uzrujan.
“Ana, mama je pričala s tetom Jasnom da te pošalje kod nje u Bosnu preko ljeta da radiš na farmi! Kaže da ovdje samo smetaš!”
Osjećam kako mi se svijet ruši pod nogama. Nisam nikad bila kod tete Jasne; ona je stroga žena koja ne voli nikoga osim svojih krava i kokoši.
Te večeri odlučujem razgovarati s majkom.
“Mama, ne želim ići kod tete Jasne. Mogu raditi ovdje, mogu pomoći Ivanu oko škole… Samo mi daj priliku.”
Ona me pogleda umorno.
“Ana, ja više ne znam što ću s tobom. Sve što napravim – nije dobro. Sve što kažeš – boli me još više. Možda stvarno nisam dobra majka…”
Po prvi put vidim suzu u njenom oku. Osjećam kako mi srce omekšava unatoč svemu što mi je rekla.
“Mama… samo želim da budemo obitelj. Da prestanemo kriviti jedni druge za ono što nam život nije dao.”
Ona šuti dugo, a onda ustane i ode u sobu.
Ivan dolazi do mene i tiho kaže:
“Znaš… možda jednog dana sve ovo prođe. Možda ćemo imati svoj stan, svoj mir…”
Grlim ga i osjećam kako prvi put nakon dugo vremena imam snage vjerovati u bolje sutra.
Ali riječi moje majke još uvijek odzvanjaju u meni: “Zbog tebe jedva spajamo kraj s krajem.” Pitam se – koliko nas ima koji nosimo tuđe boli na svojim leđima? Koliko nas još čeka dan kad ćemo biti dovoljno dobri za one koje najviše volimo?