Kad ljubav pukne na pola: Priča o samoći u braku
“Ne mogu više, Ana. Treba mi malo mira. Idi kod svojih s Lanom, molim te. Samo na par tjedana.”
Ivanov glas bio je tih, ali odlučan. Držala sam Laninu ručicu, njezine šake stisnute u malene šake, a suze su mi klizile niz obraze. Bilo je tri sata ujutro, Lana je plakala već sat vremena, a ja sam osjećala da mi se tlo pod nogama ruši. “Zar stvarno misliš da će meni biti lakše kod mojih?” prošaptala sam, ali Ivan je već gledao kroz prozor, izbjegavajući moj pogled.
Nisam imala snage raspravljati. Spakirala sam nekoliko stvari za Lanu i mene, a Ivan je samo kratko rekao: “Javi kad stigneš.” Nije me zagrlio, nije poljubio Lanu. Samo tišina i hladnoća.
Moji roditelji su me dočekali zabrinuto. Mama me zagrlila čim sam ušla u stan u Novom Zagrebu. “Što se dogodilo, Ana? Zašto si došla ovako kasno?”
“Ivan… treba pauzu. Kaže da ne može više. S Lanom mu je previše.” Glas mi je zadrhtao.
Otac je samo odmahnuo glavom. “Muškarci… Kad treba biti najjači, oni prvi popuste.”
Tih dana kod roditelja osjećala sam se kao da sam opet dijete. Mama mi je kuhala čajeve, tata je pokušavao zabaviti Lanu dok bih ja na brzinu otišla pod tuš. Ali noći su bile najteže. Lana je imala kolike i plakala satima. Sjedila bih na rubu kreveta, ljuljala je i šaptala: “Bit će bolje, ljubavi…” Ali nisam vjerovala ni sama sebi.
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Lanu, mama je sjela kraj mene.
“Ana, znaš da te volimo i da ćemo ti pomoći koliko god možemo. Ali moraš razgovarati s Ivanom. Ne možeš ovako sama.”
“Mama, što ako on ne želi više biti s nama? Što ako mu je ovo izlika?”
Mama me pogledala tužno. “Neki muškarci ne znaju kako biti očevi odmah. Treba im vremena. Ali to nije opravdanje da te ostavi samu kad ti je najteže.”
Prolazili su dani, a Ivan se javljao porukama: “Kako je Lana? Spava li bolje?” Nikad nije pitao kako sam ja. Nikad nije rekao da mu nedostajemo.
Jednog popodneva, dok sam šetala s Lanom po nasipu Save, srela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Mirelu.
“Ana! Pa gdje si ti? Čula sam da si rodila! Kako ide?”
Pogledala sam je i osjetila kako mi suze naviru na oči. “Mirela… teško je. Ivan me poslao kod roditelja jer ne može izdržati s bebom. Osjećam se kao da sam sama na svijetu.”
Mirela me zagrlila bez riječi. “Znaš što? Nisi prva kojoj se to dogodilo. Moj Jasmin je bio isti kad smo dobili Ajlu. Povukao se, radio prekovremeno, mene ostavio samu s djetetom i tjeskobom. Trebalo nam je skoro godinu dana da opet budemo tim.”
Te riječi su mi dale malo nade, ali i straha – što ako Ivan nikad ne poželi biti tim?
Navečer sam skupila hrabrost i nazvala ga.
“Ivane? Jesi li dobro?”
“Jesam… Kako ste vi?”
“Lana ima kolike, noći su teške… A ja… Ja sam iscrpljena. Osjećam se kao da sam sama u svemu ovome.”
S druge strane tišina.
“Ivane?”
“Ana… Ne znam što da ti kažem. Osjećam se kao stranac u vlastitoj kući otkad smo došli iz rodilišta. Sve se promijenilo. Ti si stalno s Lanom, ja ne znam što da radim… Imam osjećaj da više nisam važan ni tebi ni njoj.”
Zastala sam. “Zar misliš da meni nije teško? Da ne bih voljela da si uz nas? Da imam nekoga tko će me zagrliti kad Lana plače satima?”
Ivan je uzdahnuo: “Možda nam stvarno treba pauza… Možda ćeš ti shvatiti koliko ti značim kad me nema.”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola.
Tjedni su prolazili. Mama i tata su bili tu za mene, ali osjećala sam se kao teret – njima i Ivanu. Počela sam sumnjati u sebe: Jesam li loša supruga? Loša majka?
Jedne noći Lana je imala visoku temperaturu. Tresla sam se od straha dok smo čekali hitnu pomoć. Mama me držala za ruku dok su liječnici pregledavali moju bebu.
Tada sam shvatila – ja nisam sama jer nemam Ivana uz sebe; sama sam jer on ne želi biti tu kad je najteže.
Kad smo se vratile kući iz bolnice, nazvala sam ga opet.
“Ivane, Lana je bila bolesna. Bila sam prestravljena. Znaš li koliko mi je falilo da si bio tu? Ali nisi bio… I znaš što? Više ne mogu čekati da ti odlučiš želiš li biti otac i muž ili ne. Ja ću biti ovdje za Lanu – sa ili bez tebe.”
Ivan nije odgovorio ništa osim tihog: “Žao mi je.” I prekinuo vezu.
Dani su prolazili i naučila sam biti sama s Lanom – iako nikad nisam mislila da ću morati.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti toliko usamljen u braku? Gdje nestane ona podrška koju obećamo jedno drugome pred Bogom i ljudima? Je li ovo stvarno samo moja borba ili nas ima još koji šutimo i trpimo?