Poziv koji je promijenio sve: Kad se prošlost vrati kroz bolnički hodnik

“Nemaš ti šta tražiti tamo!” viknula je mama dok sam navlačila jaknu, ruke mi drhte, a srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. “On vas je ostavio, Lejla! Ostavio!”

Nisam joj znala odgovoriti. Samo sam stajala na pragu, gledala je u oči pune suza i gorčine. Iza mene, u hodniku, sestra Emina šutke je stiskala šalicu kave, pogled prikovan za pod. Zrak u stanu bio je težak, zasićen godinama neizgovorenih riječi i zamjeranja.

Telefon je zazvonio jutros u 6:13. “Gospođo Lejla Hadžić? Ovdje bolnica Merkur. Vaš otac, gospodin Dario Hadžić, primljen je sinoć… stanje je ozbiljno.” Glas medicinske sestre bio je hladan, služben, ali u meni je izazvao oluju. Otac. Čovjek kojeg nisam vidjela od svoje desete godine. Čovjek koji je otišao jedne noći, ostavivši nas s praznim frižiderom i još praznijim obećanjima.

“Lejla, molim te… nemoj ići,” prošaptala je Emina kad sam već bila na vratima. “Ne zaslužuje te.”

Ali ja sam već odlučila. Morala sam ga vidjeti. Morala sam znati zašto. Zašto nas je ostavio? Zašto se nije javio svih ovih godina? I zašto sada, kad mu život visi o koncu, zove baš mene?

Vani je kiša padala kao da želi oprati sve grijehe ovog grada. Tramvaj je bio poluprazan, ljudi su šutjeli, svatko zatvoren u svoje misli. Gledala sam kroz zamagljeni prozor i prisjećala se onih dana kad smo Emina i ja čekale oca na prozoru, nadajući se da će doći s posla s osmijehom i toplim kruhom. Umjesto toga, došla je tišina.

U bolnici miris dezinfekcije i zvuk koraka po pločicama vraćali su me u stvarnost. Na recepciji su me pitali tko sam. “Kći… njegova kći,” izgovorila sam tiho, kao da se bojim da će me netko razotkriti kao uljeza.

Soba 214. Srce mi lupa dok kucam na vrata. Unutra polumrak, samo tiho pištanje aparata. Na krevetu čovjek kojeg jedva prepoznajem – sijeda kosa, upale oči, ruke tanke kao grane. Ali to je on. Moj otac.

Otvorio je oči kad sam sjela pokraj njega. Pogledao me kao da ne vjeruje da sam stvarna.

“Lejla…” glas mu je slab, ali prepoznajem ga odmah. Onaj isti glas koji mi je nekad pričao bajke prije spavanja.

“Zašto si me zvao?” pitam bez uvoda. Ne mogu više nositi tu težinu.

Zatvorio je oči na trenutak, duboko udahnuo. “Zato što… zato što nemam nikog drugog. I zato što… žao mi je.”

Bijes mi proključa kroz vene. “Žao ti je? Dvadeset godina te nije bilo! Znaš li kako je bilo gledati mamu kako radi tri posla? Kako je Emina plakala noćima jer si joj obećao doći na priredbu? Kako sam ja mrzila svaki tvoj rođendan jer si bio samo sjena?”

Okrenuo je glavu od mene, suze su mu klizile niz obraze. “Znam… sve znam. Bio sam kukavica. Otišao sam jer nisam znao drugačije. Bio sam slab…”

“Slab? Ili sebičan?”

Tišina nas proguta. Samo zvuk aparata između nas.

“Lejla,” prošapće nakon duge pauze, “znam da ne mogu tražiti oprost. Ali želim ti reći istinu prije nego odem. Otišao sam jer sam bio bolestan… psihički bolestan. Nisam htio da me gledate kako propadam. Nisam znao tražiti pomoć… Sram me bilo svega što sam napravio vama i sebi.”

Sjedim ukopana u stolici, osjećaji mi se lome – bijes, tuga, sažaljenje, zbunjenost.

“Zašto nisi barem pisao? Nazvao?”

“Pokušao sam… nekoliko puta… ali nisam imao snage čuti vaš glas. Bojao sam se da ste bolje bez mene.”

Suze mi naviru same od sebe. Sjećanja naviru – dan kad smo ga zadnji put vidjele, mamin slomljeni pogled, Eminina pitanja na koja nisam imala odgovore.

“Mama te nikad nije preboljela,” kažem tiho. “Mrzila te je, ali te nikad nije prestala voljeti.”

On samo kimne glavom.

“Hoćeš li… hoćeš li joj reći da mi oprosti? Da mi barem malo oprosti?”

Ne znam što reći. Ne znam mogu li mu oprostiti ja sama.

Odlazim iz sobe s osjećajem praznine i olakšanja istovremeno. U tramvaju gledam ljude oko sebe – svatko nosi neku svoju priču, neki svoj teret.

Kod kuće mama sjedi za stolom, ruke joj drhte dok mota cigaretu.

“Jesi li ga vidjela?” pita bezizražajno.

Kimnem glavom.

“Što hoće?”

“Oproštaj… istinu… možda samo mir pred kraj.”

Mama šuti dugo, a onda samo kaže: “Neki ljudi ne zaslužuju ni to.”

Te noći ne spavam. Gledam strop i pitam se – gdje su granice oprosta? Možemo li ikada zaista zaboraviti izdaju ili samo naučimo živjeti s njom?

Možda svi nosimo svoje rane kroz život i možda nam treba više hrabrosti za oprost nego za mržnju.

Što biste vi napravili na mom mjestu? Biste li oprostili ili zauvijek zatvorili vrata prošlosti?