Sedamdeset i prva ljubav: Kad srce progovori nakon svega
“Ne možeš ti to, Ana! Što će selo reći?” vikao je moj brat Ivan dok je lupao šakom o stol. Njegov glas odjekivao je kroz našu malu kuhinju, a ja sam stajala nasuprot njemu, držeći šalicu čaja koja mi se tresla u rukama. Imala sam sedamdeset i jednu godinu i prvi put nakon smrti muža osjećala sam leptiriće u trbuhu. Nisam znala da li da se smijem ili plačem.
Sve je počelo prošle jeseni, kad sam na tržnici srela Stjepana. Bio je udovac iz susjednog sela, uvijek s osmijehom i toplom riječju. Prvo smo razgovarali o povrću, onda o vremenu, a ubrzo i o životu. Svaki susret bio je kao da mi netko vraća boje u svijet koji je godinama bio siv. Djeca su mi odrasla, unuci rijetko dolaze, a kuća je prevelika i pretiha. Stjepan je bio svjetlo koje mi je trebalo.
“Ana, znaš li ti koliko si lijepa kad se smiješ?” rekao mi je jednog dana dok smo šetali uz Savu. Osjetila sam kako mi obrazi gore, kao djevojčici. Nisam znala što reći pa sam samo stisnula njegovu ruku. U tom trenutku nisam marila ni za godine, ni za selo, ni za Ivana.
Ali sreća nikad ne traje dugo. Prvo su počeli šaptati susjedi. “Vidi je, stara, a još se zaljubljuje!” govorila je Mara iz treće kuće. Djeca su me zvala češće nego inače, pitajući s kim provodim vrijeme. Osjećala sam se kao da radim nešto zabranjeno, iako sam samo željela biti sretna.
Jedne večeri, dok smo sjedili na klupi ispred moje kuće, Stjepan me pogledao ozbiljno. “Ana, moram ti nešto reći. Znam da će ti biti teško…”
Srce mi je preskočilo. “Što je bilo? Jesi li bolestan?”
Odmahnuo je glavom. “Nisam bolestan, ali… Imam sina kojeg nisam vidio dvadeset godina. Otišao je u Njemačku kad mu je majka umrla. Nikad mi nije oprostio što sam brzo nastavio dalje. Sad se vratio i želi da živim s njim u Zagrebu. Ne znam što da radim.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Znači… odlaziš?”
Pogledao me tužno. “Ne znam još. Ali želim da znaš istinu. Ne želim te povrijediti.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala o svemu što sam prošla – o godinama usamljenosti, o djeci koja su otišla svojim putem, o mužu kojeg sam voljela i izgubila. I sad, kad sam napokon pronašla nekoga tko me razumije, sudbina mi ga opet želi uzeti.
Sljedećih dana izbjegavala sam Stjepana. Ivan je primijetio moju tugu i mislio da je to zbog ogovaranja po selu.
“Ana, pusti što drugi pričaju! Ako te čini sretnom, budi s njim!” rekao mi je neočekivano nježno.
Ali nije bilo tako jednostavno. Kad te život nauči da uvijek misliš na druge prije sebe, teško je odjednom postaviti sebe na prvo mjesto.
Jednog popodneva Stjepan je došao do mene s košarom jabuka.
“Ana, odlučio sam ostati ovdje. Moj sin ima svoj život, a ja svoj. Ne mogu opet izgubiti ono malo sreće što mi je ostalo. Ako želiš, možemo zajedno dočekati proljeće.”
Suza mi je skliznula niz obraz dok sam ga grlila. Nisam znala što donosi sutra, ali znala sam da više ne želim živjeti u strahu od tuđih mišljenja.
Danas sjedim uz prozor i gledam kako snijeg prekriva dvorište. U ruci držim Stjepanovo pismo koje mi je napisao kad smo prvi put prošetali zajedno: “Nikad nije kasno za ljubav.” Pitam se – jesmo li mi stariji stvarno sebični ako poželimo još malo sreće? Ili nam to pripada kao nagrada za sve što smo prošli?
Što vi mislite – vrijedi li ljubav baš svake žrtve? Da li bismo trebali slušati svoje srce bez obzira na godine?