Naša kuća na tuđoj zemlji: Priča o ljubavi, obitelji i očekivanjima
“Znaš li ti, Mirela, što znači kad ti netko pokloni zemlju?” upitala me mama dok je rezala luk za ručak. Pogledala sam je preko stola, osjećajući kako mi se grlo steže. “Znači da te vole, mama. Ili da nešto očekuju zauzvrat.”
Damir je sjedio u dnevnoj sobi, gledao kroz prozor prema parceli koju su nam njegovi roditelji dali na rubu sela. Bio je to dar, rekli su svi. “Za vašu budućnost, za vašu djecu!” govorila je njegova majka, teta Zora, dok je s ponosom pokazivala gdje bi trebao biti naš vrt. Nitko nije pitao što mi želimo. Nitko nije pitao želimo li uopće ostati ovdje.
Kad smo se vjenčali, svi su govorili kako smo savršen par. “Mirela i Damir, još iz osnovne škole! Sudbina!” smijali su se susjedi. A ja sam vjerovala u to. Vjerovala sam da ljubav može izdržati sve – i kredit za kuću, i Damirove noćne smjene u tvornici, i moju iscrpljenost nakon još jednog dana s dvoje male djece.
Ali onda su počele priče. “Čula sam da ste vi zapravo gradili kuću za Anu i Ivana,” šaputala je susjeda Ljiljana dok smo stajale u redu za kruh. Ana je naša kćer, a Ivan sin Damirovog brata. “Ma kakva glupost!” odbrusila sam, ali riječi su mi ostale u glavi kao kamenčići u cipeli.
Damir je sve više šutio. Navečer bi sjedio na terasi i pušio cigaretu za cigaretom. “Što ti je?” pitala sam ga jednom. “Ništa,” odgovorio je kratko. “Samo razmišljam kako nikad nismo imali priliku birati. Sve je već bilo odlučeno za nas.”
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjeli smo za kuhinjski stol. “Mirela,” započeo je Damir tiho, “jesi li sretna ovdje?” Nisam znala što da kažem. Pogledala sam zidove koje smo zajedno bojili, prozore kroz koje sam gledala kako djeca trče po dvorištu. “Ne znam više,” priznala sam.
Sutradan je došla teta Zora s tepsijom pite. “Čula sam da planirate nešto mijenjati? Da ćete možda prodati kuću? Pa gdje će Ana i Ivan onda živjeti kad odrastu?” Pogledala sam je zbunjeno. “Teta Zora, Ana ima tek šest godina! Ivan pet! Zar stvarno mislite da gradimo ovu kuću za njih dvoje?”
Ona je slegnula ramenima. “Pa tako se priča… A znaš kako je kod nas – djeca ostaju blizu roditelja, pomažu jedni drugima. Šta fali ako se djeca vole?”
Te večeri sam plakala u kupaonici dok su djeca spavala. Nisam znala plačem li zbog sebe, zbog Damira ili zbog toga što nikad nismo imali priliku sanjati vlastite snove.
Prošli su mjeseci u šutnji i nesporazumima. Damir je sve češće ostajao na poslu do kasno. Ja sam se povukla u sebe, pokušavajući pronaći smisao u svakodnevnim obavezama – doručak, škola, posao, ručak, zadaće, večera.
Jednog dana došao je moj otac iz Bosne. Sjeo je na klupu ispred kuće i zapalio cigaretu. “Mirela,” rekao je tiho, “život ti prođe dok ispunjavaš tuđa očekivanja. Kad ćeš početi živjeti za sebe?”
Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba. Počela sam razmišljati o svemu što smo žrtvovali – mladost, snove o putovanjima, o životu u gradu… Sve zbog toga da budemo blizu obitelji, da ispunimo njihova očekivanja.
Jedne noći probudila sam Damira. “Ne mogu više ovako,” šapnula sam kroz suze. “Ne mogu živjeti život koji drugi žele za mene.” Damir me pogledao umorno, ali prvi put nakon dugo vremena vidjela sam iskru u njegovim očima. “Ni ja ne mogu više,” priznao je.
Počeli smo razgovarati – o svemu što nas boli, o svemu što želimo promijeniti. Prvi put smo priznali jedno drugome da nismo sretni. Da možda više nismo ni zaljubljeni.
Odluka nije bila laka. Razvod u malom mjestu uvijek izaziva šaputanja i osude. Ali odlučili smo – zbog sebe i zbog djece – pokušati pronaći sreću negdje drugdje.
Kad smo rekli roditeljima, nastao je muk. Moja mama je plakala danima. Teta Zora nije htjela razgovarati sa mnom mjesecima. Susjedi su šaputali iza leđa: “Vidiš ti njih! Toliko su imali, a opet nisu znali cijeniti!”
Ali ja sam prvi put nakon dugo vremena osjećala mir. Djeca su bila zbunjena, ali s vremenom su prihvatila novu stvarnost.
Sada sjedim u malom stanu u Sarajevu i gledam kroz prozor na grad koji nikad nije bio moj dom, ali mi daje osjećaj slobode kakav nikad nisam imala u onoj velikoj kući na tuđoj zemlji.
Ponekad se pitam: Jesmo li mogli drugačije? Jesmo li trebali više slušati sebe, a manje druge? Možda vi imate odgovor na to pitanje.