Svježe kuhano srce: Priča o žrtvi, ljubavi i granicama
“Zorana, jesi li opet zaboravila da ne volim podgrijano?” Dario je stajao na pragu kuhinje, još u pidžami, s pogledom koji mi je već deset godina poznat do boli. U ruci je držao tanjur s ostatkom jučerašnje sarme koju sam, priznajem, pokušala podvaliti kao svježu. “Nisam zaboravila, samo… nisam stigla. Morala sam pomoći mami oko doktora, znaš da joj nije dobro.”
Dario je uzdahnuo, odložio tanjur i izašao iz kuhinje bez riječi. U tom trenutku, dok sam gledala kako se para diže iz lonca s novom juhom, osjetila sam kako mi srce tone. Nije to bio prvi put da sam pokušala prevariti Darija, ali svaki put bi me uhvatio. I svaki put bih se osjećala kao da sam izdala ne samo njega, nego i samu sebe.
Moja mama, Ankica, često mi je govorila: “Zorana, ne možeš cijeli život biti nečija kuharica. Moraš misliti i na sebe.” Ali kako da mislim na sebe kad Dario ne jede ništa što nije svježe? Kad god bih pokušala razgovarati s njim o tome, on bi samo odmahnuo rukom: “Zorana, znaš da mi od podgrijanog bude loše. Zar ti je teško skuhati nešto novo?”
Nije mi bilo teško kuhati. Teško mi je bilo što sam svaki dan osjećala kao da nestajem. Svako jutro ustajala bih prije zore, dok su još tramvaji škripali prazni kroz naš kvart u Novom Zagrebu. Prvo bih skuhala kavu za Darija, pa onda doručak – uvijek svježa jaja, friški kruh iz pekare kod Jasne. Onda ručak – juha, glavno jelo, salata. Navečer opet nešto lagano. Sve mora biti novo, mirisno, kao iz bakinog lonca.
Moja prijateljica Mirela često bi me zadirkivala: “Zorana, ti si zadnja domaćica u Zagrebu! Tko još danas kuha svaki dan?” Smijala bih se s njom na kavi, ali kad bih se vratila kući i vidjela Darijevo lice ako slučajno osjeti da je nešto podgrijano – smijeh bi nestao.
Jednog dana, dok sam gulila krumpire za pire, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Sanja iz Sarajeva. “Zorana, kad ćeš doći? Mama stalno pita za tebe.” Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam bila kod svoje mame već mjesecima jer Dario ne voli kad ga ostavljam samog. “Ne mogu sad, Sanja. Znaš kakav je Dario…”
Sanja je šutjela nekoliko sekundi pa tiho rekla: “A kakva si ti? Znaš li ti više tko si?”
Te noći nisam mogla spavati. Dario je hrkao pored mene, a ja sam gledala u strop i pitala se – gdje sam ja nestala? Jesam li samo žena koja kuha? Jesam li još uvijek ona Zorana koja je nekad sanjala o putovanjima, o pisanju knjige o bosanskim ženama koje su preživjele rat? Ili sam samo sjena žene koja je nekad bila?
Sutradan sam odlučila razgovarati s Darijem. Dok smo doručkovali – svježi sir i domaći kruh – skupila sam hrabrost: “Dario, moramo razgovarati. Umorna sam. Osjećam se kao da više ne postojim osim u kuhinji. Volim te, ali ovo više nije život.”
Dario me pogledao kao da sam mu rekla nešto nerazumno: “Zorana, što ti fali? Imaš sve – stan, mir, mene… Samo malo kuhanja svaki dan. Zar je to toliko strašno?”
“Nije stvar u kuhanju! Stvar je u tome što nikad nema mjesta za mene! Nikad nema vremena za mene! Ne mogu više ovako!”
Dario je šutio nekoliko trenutaka pa ustao od stola: “Ako ti je tako teško, idi kod svoje mame. Ja ću si nešto naručiti.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam znala što me više boli – njegova ravnodušnost ili moja nemoć da promijenim stvari.
Tih dana počela sam sve češće izlaziti iz stana. Odlazila bih kod Mirele na kavu ili bih šetala sama Jarunom. Počela sam pisati dnevnik – isprva nespretno, ali onda sve iskrenije. Pisala sam o svojoj svakodnevici, o tome kako se osjećam zarobljeno između lonaca i tuđih očekivanja.
Jednog dana Mirela mi je rekla: “Zorana, znaš li da postoji grupa žena koje se okupljaju svake subote i pričaju o svojim životima? Možda bi ti to pomoglo.”
Otišla sam na jedno od tih okupljanja i prvi put nakon dugo vremena osjetila olakšanje. Slušala sam priče drugih žena – neke su bile slične mojoj, neke potpuno drugačije. Ali sve smo imale nešto zajedničko – osjećaj da smo negdje putem izgubile sebe.
Počela sam polako vraćati svoj glas. Jedne večeri, dok sam pripremala večeru – opet svježu juhu – Dario je došao u kuhinju: “Opet si bila vani? Tko će mi skuhati ako te nema?”
Pogledala sam ga ravno u oči: “Dario, ako ti treba kuharica, zaposli jednu. Ja više ne mogu biti samo to. Želim biti i žena i prijateljica i kćerka i sestra – a ne samo netko tko stalno kuha svježe.”
Nastala je tišina koju je prekidao samo zvuk ključanja vode na štednjaku.
Ne znam što će biti s nama. Možda će Dario shvatiti koliko me gubi ili će ostati isti. Možda ću ja skupiti snage otići ili ću pronaći način da živim s njim ali i sa sobom.
Ali jedno znam – više neću dopustiti da nestanem među loncima i tanjurima.
Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi ovako – tiho nestajući zbog ljubavi? Gdje su naše granice i tko ih ima pravo prelaziti?