Moja kćerka mi šalje novac svaki mjesec: Molim te, mama, nemoj reći Admiru

“Mama, molim te, nemoj reći Admiru. Kunem ti se, ako sazna, ne znam šta će biti!” Lejlin glas drhti kroz telefon, a ja osjećam kako mi srce tone u stomak. Sjedim za starim kuhinjskim stolom, gledam kroz prozor na dvorište koje je zaraslo još od prošlog proljeća. U ruci držim kovertu s novcem koji mi je poslala ovaj mjesec. Znam da joj nije lako, ali još teže mi je što moram skrivati istinu.

Sve je počelo prije tri godine, kad sam prvi put ostala bez posla. Fabrika u kojoj sam radila zatvorila se preko noći. Nisam imala nikoga osim Lejle. Ona je tada već bila udata za Admira i živjela u Sarajevu. “Mama, ne brini, ja ću ti pomoći koliko mogu”, rekla mi je tada. Nisam htjela prihvatiti, ali ona nije odustajala.

Admir… On je uvijek bio ljubomoran na naš odnos. Nikad mu nije bilo pravo što Lejla meni dolazi svake druge sedmice, što me zove svaki dan. “Tvoja mama ti je važnija od mene!” vikao bi kad bi se posvađali. Zbog njega sam često osjećala krivicu što sam joj bila jedina podrška dok je rasla.

Jednog dana, dok sam zalijevala cvijeće ispred kuće, susjeda Mara mi je dobacila: “Jesi li čula da je Lejla dobila povišicu? Baš lijepo kad djeca mogu pomoći roditeljima!” Osjetila sam kako mi lice gori. Nisam znala da li Mara nagađa ili zna nešto više. Od tada sam postala još opreznija.

Lejla mi šalje novac svaki mjesec, uvijek u isto vrijeme. Nekad uplata dođe na moj račun, nekad pošalje po prijateljici iz djetinjstva koja živi u našem selu. Svaki put kad primim taj novac, osjećam se kao da varam nekoga. Ali kome dugujem istinu? Sebi? Njoj? Admiru?

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, zazvonio je telefon. Bio je to Admir. “Samira, jeste li dobro? Lejla mi ništa ne govori, stalno je nervozna.” Osjetila sam knedlu u grlu. “Dobro sam, sine, sve je u redu”, slagala sam bez treptaja. Nakon toga sam dugo plakala.

Sjećam se dana kad nas je njen otac ostavio. Lejla je imala samo godinu dana. Nikad nije pitao za nju, nikad poslao ni dinara pomoći. Sve što smo imale bile smo nas dvije i ova stara kuća koju sam naslijedila od svoje majke. Kad god bi bilo teško, govorila bih sebi: “Samo izdrži još malo, zbog Lejle.” I izdržala sam.

Lejla je odrasla u pametnu i vrijednu ženu. Završila je fakultet uz rad i stipendije. Kad se udala za Admira, bila sam presretna – činilo se da će napokon imati sigurnost koju ja nisam mogla pružiti. Ali ubrzo su počeli problemi.

Admir radi kao vozač autobusa i često je nervozan zbog malih plata i dugih smjena. Znam da ga boli što Lejla zarađuje više od njega. Nekad ga čujem kako viče na nju preko telefona: “Šta ti misliš, da si bolja od mene?” Lejla šuti ili promijeni temu.

Prošle zime sam se razboljela. Nisam imala novca za lijekove. Lejla mi je odmah poslala dvostruko više nego inače. “Mama, molim te, nemoj štedjeti na sebi!” rekla mi je kroz suze. Tada sam prvi put ozbiljno razmišljala da joj kažem da prestane slati novac – nisam htjela da pati zbog mene.

Ali onda bih se sjetila svih onih noći kad sam radila po dva posla da njoj kupim knjige za školu ili novu jaknu za zimu. Sjetila bih se kako smo zajedno plakale kad nije imala za ekskurziju u osnovnoj školi. Sada ona meni vraća ono što sam ja njoj dala – ljubav i brigu.

Jednog dana došla je kod mene sama, bez Admira. Sjela je za stol i gledala me pravo u oči: “Mama, ne mogu više ovako. Admir sumnja da nešto krijem od njega. Ako sazna za novac… bojim se šta bi mogao napraviti.”

“Lejla, dijete moje, ne moraš mi više slati ništa. Ja ću se snaći…” pokušala sam je utješiti.

“Ne mogu te ostaviti samu! Ti si sve što imam!” povikala je i zaplakala kao malo dijete.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno – o gladi, o hladnim zimama bez drva, o praznim frižiderima i praznim obećanjima njenog oca. Razmišljala sam i o Admiru – o njegovoj nesigurnosti i strahu da nije dovoljno dobar mužu i ocu.

Nekoliko dana kasnije došao je kod mene bez najave. Sjeli smo na verandu i pili kafu u tišini. “Samira… znaš li ti možda zašto Lejla stalno nešto krije od mene? Osjećam da mi ne vjeruje.”

Pogledala sam ga ravno u oči i slagala: “Ne znam, sine. Možda samo ima previše briga na poslu.”

Osjećam kako me ova tajna izjeda iznutra. S jedne strane želim zaštititi svoju kćerku od muževljeve ljutnje i ljubomore; s druge strane osjećam da možda činim pogrešno što sudjelujem u ovoj laži.

Svaki mjesec kad primim novac od Lejle, zahvalim Bogu što imam takvu kćerku – ali svaki put kad pogledam u ogledalo pitam se: Jesam li dobra majka ako joj dopuštam da živi u strahu? Jesam li loša osoba što krijem istinu od njenog muža?

Možda vi znate odgovor bolje od mene… Da li roditelj ima pravo uzeti pomoć od djeteta ako to ugrožava njenu sreću? Da li istina uvijek mora izaći na vidjelo – ili su neke tajne ipak opravdane?