Ono što vidim u ogledalu: Težina braka
“Znaš, možda bi trebala malo pripaziti na to što jedeš,” rekao je Dario dok sam pokušavala zakopčati traperice koje su mi prošle godine bile taman. Njegov glas bio je tih, ali riječi su odzvanjale u mojoj glavi kao udarci čekića. Pogledala sam ga preko ramena, nadajući se da će se nasmijati i reći da se šali, ali njegov izraz lica bio je ozbiljan, gotovo zabrinut. U tom trenutku, sve što sam osjećala bilo je sram i bijes.
“Znaš li ti koliko sam umorna?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti. “Dvoje djece, posao, kuća… Kad bih još trebala paziti na svaki zalogaj, poludjela bih!”
Dario je samo slegnuo ramenima i otišao iz sobe. Ostala sam sama pred ogledalom, zureći u svoje tijelo koje više nisam prepoznavala. Nekad sam bila ona vesela djevojka iz Mostara koja je voljela trčati po kiši i smijati se bez razloga. Sad sam bila žena s podočnjacima i strijama, zarobljena između pelena i neplaćenih računa.
Tog dana nisam mogla prestati razmišljati o njegovim riječima. Na poslu sam bila odsutna, a kolegica Ivana me zabrinuto pitala: “Jesi li dobro? Izgledaš kao da si vidjela duha.”
“Ma ništa… samo loš dan,” slagala sam, jer kako da joj objasnim da me vlastiti muž više ne vidi kao ženu?
Navečer sam pokušala razgovarati s Dariom. Djeca su već spavala, a tišina u stanu bila je teža od olova.
“Znaš, povrijedilo me ono jutros,” rekla sam tiho.
On je uzdahnuo. “Nisam htio ništa loše. Samo… brinem se za tebe. Znam da ti nije lako, ali mislim da bi se bolje osjećala kad bi malo više pazila na sebe.”
“A što ako nemam snage? Što ako mi treba podrška, a ne kritika?” glas mi je zadrhtao.
Dario je šutio. Osjetila sam kako se zid između nas diže još više.
Sljedećih dana sve je bilo isto, ali ništa više nije bilo isto. Počela sam izbjegavati ogledala. Svaki put kad bih prošla pored njih, okrenula bih glavu. Djeca su bila jedini izvor radosti – njihovi zagrljaji i smijeh podsjećali su me da još uvijek vrijedim nešto.
Jedne večeri, dok sam uspavljivala Leona i Saru, Leon me pitao: “Mama, zašto si tužna?”
Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Djeca osjećaju sve, čak i ono što pokušavamo sakriti.
Te noći nisam mogla spavati. Ustala sam i sjela za kuhinjski stol. Sjetila sam se svoje mame koja je uvijek govorila: “Žena mora biti jaka zbog sebe, ne zbog drugih.” Ali kako biti jaka kad te onaj koga najviše voliš povrijedi najdublje?
Sljedećeg jutra odlučila sam otići kod psihologinje. Ivana mi je preporučila dr. Anu iz Centra za mentalno zdravlje na Grbavici. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam tračak nade.
“Zašto ste ovdje?” upitala me dr. Ana blago.
“Ne znam tko sam više,” priznala sam kroz suze. “Muž me više ne vidi kao ženu. Osjećam se izgubljeno.”
“A kako vi vidite sebe?”
To pitanje me zateklo nespremnu. Nisam znala odgovor.
Počela sam redovito odlaziti na razgovore kod Ane. Malo po malo, počela sam shvaćati da nisam samo majka i supruga – još uvijek sam ona djevojka iz Mostara koja voli kišu i smijeh.
Ali kod kuće se situacija nije popravljala. Dario je postajao sve udaljeniji. Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u tišini, upitala sam ga: “Voliš li me još?”
Pogledao me dugo i rekao: “Ne znam više. Sve se promijenilo otkad su došla djeca. Ti si stalno umorna, ja stalno radim… Kao da smo postali cimeri.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam ih pustila da padnu pred njim.
“Možda nam treba pauza,” šapnula sam.
On nije odgovorio.
Te noći spavala sam sama prvi put nakon deset godina braka. Djeca su ujutro pitala gdje je tata. Slagala sam im da je morao ranije na posao.
Dani su prolazili u magli. Dario se preselio kod svoje sestre Mirele na Ilidžu. Djeca su plakala za njim svaku večer.
Jednog dana nazvala me svekrva Ljiljana: “Znaš, draga, možda si ga previše pritiskala… Muškarci ne vole kad ih žena stalno nešto ispituje.” Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama.
“Možda bi vi mogli malo više podržavati svog sina da bude bolji muž!” odbrusila sam joj i spustila slušalicu.
Počela sam više vremena provoditi s djecom vani – parkovi na Vilsonovom šetalištu postali su naše utočište. Tamo sam upoznala Selmu, samohranu majku dvoje djece.
“Nisi sama,” rekla mi je jednog dana dok smo gledale djecu kako se igraju. “Svi misle da moramo biti savršene žene i majke, ali nitko nas ne pita kako smo stvarno.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.
Nakon nekoliko mjeseci Dario se vratio po stvari. Pogledali smo se bez riječi – toliko toga ostalo je neizrečeno između nas.
“Hoćeš li moći sama?” pitao me tiho.
“Moram moći,” odgovorila sam.
Danas, kad stanem pred ogledalo, još uvijek vidim tragove umora i tuge, ali vidim i ženu koja se bori za sebe i svoju djecu. Nije lako biti samohrana majka u Sarajevu ili Zagrebu – svi imaju mišljenje o tome kako bi trebala živjeti svoj život.
Ali ja biram sebe svaki dan iznova.
Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti pred ogledalom dok nas riječi onih koje volimo lome iznutra? Koliko nas ima snage reći – dosta je?