Kad sam rekla NE: Moja borba za poštovanje u vlastitoj obitelji
“Marijana, znaš da svi računamo na tebe za Badnjak. Tko će drugi ako ne ti?” glas moje svekrve, gospođe Ankice, odzvanjao je kroz telefon kao hladan vjetar s Velebita. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale iznad sudopera punog neopranog suđa, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti. Prošle godine, kad sam pristala organizirati cijelu večeru za dvanaestero ljudi, završila sam iscrpljena, uplakana i ponižena. Nitko nije ni pitao kako sam, a kamoli zahvalio. Samo su prigovarali – sarma preslana, kolač presuh, a pokloni “mogli su biti bolji”.
“Ankice, ove godine ne mogu. Ne želim opet sve sama,” izustila sam tiho, ali odlučno. S druge strane zavladala je tišina, ona teška, prijeteća tišina koju poznaju sve snahe na Balkanu. “Kako to misliš? Pa to je tvoja dužnost! Mi smo navikli na tvoju kuhinju!”
Sjetila sam se prošlog Badnjaka: kako sam ustala u šest ujutro, razvijala pitu dok su djeca još spavala, a muž Ivan otišao s ocem u kafić “na kratko” koje se pretvorilo u tri sata. Kako sam nosila vreće iz Konzuma sama jer “on ima bolova u leđima”. Kako je svekrva došla sat vremena ranije i počela prebirati po loncima, komentirajući: “Joj, ja bih to drugačije…”. Kako je šogorica Sanja sjela za stol i rekla: “Marijana, imaš li nešto bez glutena? Znaš da ja ne jedem ovo.” Kako su djeca trčala po stanu, a ja nisam stigla ni kavu popiti.
Te večeri, kad su svi otišli, sjela sam na pod kuhinje i plakala. Ivan je samo slegnuo ramenima: “Ma znaš kakvi su moji… Pusti to.”
Ove godine odlučila sam drugačije. “Neću više biti nevidljiva sluškinja. Neću više šutjeti dok me gaze,” ponavljala sam sebi kao mantru.
Kad sam rekla Ankici da neću organizirati Badnjak, nastao je kaos. Ivan je došao kući smrknut: “Što si to napravila? Mama je ljuta! Kaže da si sebična.” Pogledala sam ga ravno u oči: “Ivan, prošle godine sam skoro pala s nogu. Nitko nije ni pitao kako mi je. Ako ti je stalo do tvoje obitelji, predloži da svi nešto donesu ili neka netko drugi preuzme.”
Nastupila je tišina. Ivan nije znao što bi rekao. Navečer mi je prišao: “Znaš da mama ne voli promjene… Ali možda si u pravu.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam trunku podrške.
Sljedećih dana krenula je lavina poruka na obiteljskom WhatsAppu:
Sanja: “Pa tko će sad raditi francusku salatu? Ja ne znam!”
Svekar Dragan: “A gdje ćemo jesti ako ne kod vas? Kod nas nema mjesta.”
Ankica: “Ovo nije u redu. U moje vrijeme žene nisu tako odbijale obitelj!”
Čitala sam poruke sa stisnutim zubima. Htjela sam vrisnuti: “U vaše vrijeme žene nisu imale izbora!” Ali nisam. Umjesto toga napisala sam:
“Dragi svi, ove godine predlažem da svatko donese jedno jelo i da zajedno podijelimo posao. Ako to nije moguće, Ivan i ja ćemo Badnjak provesti sami s djecom.”
Nastupila je nova tišina. Ovaj put – ona puna neizvjesnosti.
Ivan me zagrlio: “Možda će biti ljuti neko vrijeme, ali moraš misliti i na sebe.”
Danima su me grizle sumnje – jesam li previše stroga? Jesam li loša snaha? Što će reći susjedi? Ali onda mi je došla poruka od Sanje:
“Možda mogu probati napraviti francusku salatu… Ako mi pošalješ recept?”
I još jedna od svekra:
“Ako treba, mogu donijeti vino i rakiju.”
Čak se i Ankica javila:
“Dobro, mogu ja napraviti baklavu kao nekad. Ali nemojte očekivati čuda!”
Osjetila sam olakšanje kakvo nisam godinama. Prvi put nisam osjećala teret cijele obitelji na svojim leđima.
Na Badnju večer svi su došli s osmijehom i svojim jelima – bilo je nespretno, salata nije bila kao moja, baklava se malo zalijepila, ali atmosfera je bila opuštena. Djeca su se smijala, nitko nije prigovarao. Čak mi je Ankica šapnula: “Dobro si napravila, Marijana. Nismo mi više mladi kao prije…”
Te večeri, kad su svi otišli, sjela sam na kauč s Ivanom i djecom u krilu. Osjetila sam mir kakav nisam dugo.
Pitam se – koliko nas žena još uvijek šuti i nosi sve na svojim leđima? Koliko nas se boji reći NE vlastitoj obitelji? Možda je vrijeme da se počnemo boriti za sebe – jer nitko drugi neće.