Skrivam se na poslu da pobjegnem od muževih živaca

“Opet kasniš, Ana! Jel’ ti znaš koliko je sati?” Ivanov glas me dočeka čim zakoračim u stan. Ključ još nije ni ispao iz moje ruke, a već osjećam kako mi se grlo steže. “Imala sam sastanak, produžilo se…” pokušavam mirno, ali on odmahne rukom, kao da sam dijete koje laže zbog loše ocjene.

Nekad smo znali sjediti zajedno do kasno u noć, smijati se i planirati putovanja. Sad mi je teško i pogledati ga u oči. Sve što kažem ili napravim – pogrešno je. Ako ostavim šalicu u sudoperu, on gunđa. Ako zaboravim kupiti kruh, slijedi predavanje. Čak i kad šutim, smeta mu moj pogled kroz prozor.

Na poslu sam druga osoba. Tamo me zovu “Ana iz marketinga”, uvijek nasmijana, spremna pomoći. Kolegica Mirela mi šapće: “Ajde, Ana, idemo na kavu, treba mi tvoja energija.” Smijem se s njom, ali kad ostanem sama u uredu, gledam kroz prozor na tramvaje i pitam se – koliko još mogu ovako?

Prije dvije godine Ivan je ostao bez posla. Prvih mjesec dana bio je optimističan: “Ma naći ću nešto bolje, samo da odmorim malo.” Ali posao nije dolazio, a on je postajao sve nervozniji. Počeo je prebirati po mojim stvarima, provjeravati račune, pitati gdje sam i s kim. “Zašto ti stalno moraš raditi prekovremeno? S kim si ti to?”

Jedne večeri, dok sam slagala veš, došao je do mene i rekao: “Znaš li ti koliko ja žrtvujem za nas? A ti samo bježiš.” Nisam znala što reći. Osjetila sam kako mi suze naviru, ali nisam mu htjela dati to zadovoljstvo. Samo sam šutjela.

Moja mama stalno ponavlja: “Ana, brak je kompromis. Svi imaju teške faze.” Ali mama ne zna kako je kad ti muž postane stranac. Kad te pogleda kao da si mu neprijatelj. Kad ti srce preskoči svaki put kad čuješ ključ u bravi.

Jednog petka ostala sam na poslu do devet navečer. Kolege su otišle, a ja sam sjedila za računalom i buljila u prazan ekran. Nisam imala snage vratiti se kući. Pisala sam mailove koji nisu bili hitni, slagala papire koji su mogli čekati ponedjeljak. Samo da ne moram slušati Ivana kako broji svaku moju minutu.

Kad sam napokon stigla kući, Ivan je sjedio u mraku. “Gdje si bila?” pitao je tiho. “Na poslu”, odgovorila sam umorno. “Uvijek si na poslu. Što ti tamo imaš što ovdje nemaš?”

Htjedoh reći – mir. Ali nisam imala hrabrosti.

Subotom idem s prijateljicom Lejlom na tržnicu. Ona zna sve: “Ana, ne možeš ovako vječno. Ili razgovaraj s njim ili idi.” Ali gdje da idem? Stan je zajednički, kredit još petnaest godina. Moji roditelji žive u malom stanu u Dugom Selu; nema mjesta za mene i moju tugu.

Jedne večeri Ivan me pitao: “Jesi li ti sretna sa mnom?” Zastala sam s vilicom iznad tanjura. “Ne znam”, odgovorila sam iskreno prvi put nakon dugo vremena. Pogledao me kao da sam ga ošamarila.

Nakon toga danima nismo razgovarali. Ujutro bih odlazila prije nego što se probudi; navečer bih dolazila kad već legne. Počela sam osjećati olakšanje kad ga ne vidim.

Na poslu su primijetili da sam odsutna mislima. Šefica Tamara me pozvala na razgovor: “Ana, ako trebaš slobodan dan ili razgovor, tu sam.” Zahvalila sam joj i slagala da je sve u redu.

Jednog dana Ivan je došao po mene pred posao bez najave. Stajao je ispred zgrade i čekao me s buketom cvijeća. “Oprosti”, rekao je tiho. “Ne znam što mi je zadnjih mjeseci.”

Osjetila sam kako mi srce omekšava, ali i dalje nisam mogla zaboraviti sve one večeri kad sam plakala u kupaonici da me ne čuje.

Pokušali smo razgovarati. Obećao je da će potražiti pomoć, da će pokušati pronaći posao bilo kakav – samo da više ne bude teret ni sebi ni meni.

Ali svaki put kad dođem kući i čujem njegov glas, osjetim grč u stomaku. Ne znam mogu li mu opet vjerovati. Ne znam mogu li opet biti ona Ana koja se veseli povratku kući.

Ponekad se pitam – koliko žena oko mene živi isto ovo? Koliko nas bira ostati duže na poslu samo da pobjegnemo od vlastitog doma?

Možda nisam hrabra što ostajem, možda nisam ni fer prema sebi ni prema njemu. Ali gdje počinje odgovornost prema drugome, a gdje završava ona prema sebi?

Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li bijeg na posao znak slabosti ili posljednji vapaj za spas?