Povratak Lejle: Selo ne zaboravlja
“Znaš li ti uopće šta znači vratiti se tamo gdje te niko ne želi?” šaptala sam sebi dok sam stajala pred vratima stare kuće, ruke mi drhtale kao da sam opet ona djevojčica koju su svi gledali ispod oka. Kiša je padala po blatnjavoj stazi, a iznutra se čuo tihi zvuk radija – pjesma Halida Bešlića, ona što je uvijek tjerala moju majku Azru na suze. Udahnula sam duboko i pokucala.
Vrata su se otvorila uz škripu. Azra je stajala ispred mene, sitna, pogurena, ali oči su joj bile iste – tople, pune tuge i nade. “Lejla…” prošaptala je, kao da ne vjeruje da sam stvarna. Zagrlila me tako snažno da sam osjetila svu težinu godina koje su nas razdvojile.
“Mama, vratila sam se,” rekla sam, glas mi je pucao. “Znam da nije lako… ali morala sam.”
Nije ništa rekla, samo me povela unutra. U kuhinji je mirisalo na pitu i kafu. Sjele smo za stol, a ona je gledala u moje ruke, kao da traži tragove života koji sam vodila daleko odavde.
“Selo priča, Lejla,” tiho je rekla. “Nisu zaboravili. Nisu oprostili.”
Sjetila sam se dana kad sam otišla. Imala sam sedamnaest godina i stomak koji više nisam mogla sakriti. Otac mog djeteta, Adnan, već je bio otišao za Njemačku, a ja sam ostala sama s majkom i sramotom. Baba Meho nije htio ni da me pogleda; tetka Senada me izbjegavala kao da sam zarazna. Svi su šaptali: “Azrina Lejla – sramota za cijelu familiju.”
Dvadeset godina kasnije, vratila sam se bez djeteta – moj sin Emir poginuo je prije dvije godine u saobraćajnoj nesreći u Zagrebu. Ostala sam sama na svijetu, a jedino mjesto gdje sam mogla pobjeći bila je ova kuća u selu kod Travnika.
Prvih dana nisam izlazila iz dvorišta. Gledala sam kroz prozor kako komšinica Mara nosi mlijeko u prodavnicu i okreće glavu kad prolazi pored naše kapije. Djeca iz komšiluka su me gledala kao čudovište. Jednog jutra, skupila sam hrabrost i otišla do prodavnice po hljeb.
Unutra je bila Jasmina, nekad moja najbolja prijateljica. Pogledala me preko ramena i nastavila slagati robu na policu.
“Dobar dan, Jasmina,” pokušala sam.
Nije odgovorila. Samo je šapnula prodavačici: “Vidi ko nam se vratio…”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Uzela sam hljeb i izašla bez riječi.
Kod kuće me čekala Azra s pismom u ruci. “Došao je poziv za dženazu od porodice Adnana,” rekla je tiho. “Njegova majka hoće da dođeš.”
Srce mi je preskočilo. Nisam vidjela Adnana otkako je otišao – nikad nije znao za Emira. Njegova porodica me krivila za sve: za njegov odlazak, za moju sramotu, za to što se nikad nije vratio.
“Hoćeš li ići?” pitala je Azra.
Nisam znala šta da kažem. “Ne znam… možda ne žele da me vide.”
Te noći nisam spavala. Sjećanja su navirala: kako su me cure iz razreda izbjegavale, kako su žene na pijaci šaptale iza leđa moje majke, kako je moj sin rastao bez oca i bez korijena.
Sutradan sam otišla do mezarja. Stajala sam pred Adnanovim grobom dok su žene iz sela prolazile pored mene bez pozdrava. Njegova sestra Amira prišla mi je tiho.
“Lejla… žao mi je zbog Emira,” rekla je.
Pogledala sam je kroz suze. “On nikad nije znao za njega… ni vi niste htjeli znati.”
Amira je slegnula ramenima: “Selo ne prašta lako. Ali vrijeme mijenja ljude – možda ne sve, ali neke sigurno.”
Vratila sam se kući slomljena, ali s nekim novim osjećajem – možda ipak ima nade za oprost.
Prolazili su dani, a ja sam polako počela raditi u bašti s majkom, pomagati starim komšijama oko drva i vode. Djeca su mi počela mahati kad bi prolazila pored naše kuće. Jednog dana Mara mi je donijela domaće mlijeko.
“Znam da ti nije lako,” rekla je tiho. “Ali svako nosi svoj križ. I ja sam izgubila sina u ratu – ljudi su pričali svašta o njemu. Ne slušaj ih previše.”
Počela sam osjećati da ipak pripadam ovdje – ne zbog sela, nego zbog majke i nekoliko ljudi koji su imali hrabrosti pružiti ruku.
Ali onda je došao dan kad je baba Meho pao i slomio kuk. Svi su očekivali da ga ja njegujem – onaj isti čovjek koji me izbacio iz kuće kad sam bila trudna.
Azra me pogledala molećivo: “On je tvoj djed… nema nikog osim nas.”
Nisam znala mogu li mu oprostiti sve te godine šutnje i prezira. Ali kad sam ga vidjela nemoćnog u krevetu, oči pune straha i srama, shvatila sam da mržnja samo truje mene samu.
Brinula sam se o njemu danima – hranila ga, previjala rane, pričala mu o Emiru kojeg nikad nije upoznao.
Jedne večeri me uhvatio za ruku: “Lejla… oprosti starom budali… nisam znao bolje.”
Plakala sam dugo te noći – prvi put ne zbog bola, nego zbog olakšanja.
Danas sjedim na klupi ispred kuće i gledam kako sunce zalazi iza planina. Selo još uvijek šapuće, ali više me ne boli toliko. Imam svoju majku, nekoliko prijatelja i mir u srcu kakav nisam imala godinama.
Pitam se: Je li moguće ikada potpuno oprostiti onima koji su nas odbacili? Može li selo ikada zaboraviti grijehe iz prošlosti ili smo svi zarobljeni u pričama koje drugi pišu o nama?