Majčina Soba
“Ne mogu više, Alma! Ili ja ili tvoja majka!” – muž mi je šapnuo kroz stisnute zube dok je gasio svjetlo u našoj sobi, koja je zapravo samo kutak iza police s knjigama. Djeca su već spavala, svako na svom madracu u dnevnom boravku, a majka je, kao i svaku večer, zatvorila vrata svoje sobe – jedine prave sobe u našem malom stanu u Novom Zagrebu.
Sjedila sam na rubu kreveta, gledala u tamu i osjećala kako mi srce lupa u grlu. Nisam znala što da mu odgovorim. Znam da je umoran, znam da je i meni teško, ali kako da majku izbacim? Ona je sve što mi je ostalo nakon očeve smrti, a opet, svaki dan osjećam kako mi uzima zrak, prostor, mir.
Ujutro, dok sam kuhala kavu, majka je došla u kuhinju, ogrnuta svojim starim, izblijedjelim kućnim ogrtačem. “Alma, opet su mi djeca ostavila torbe pred vratima. Rekla sam ti sto puta, ne želim da mi ulaze u sobu!”
“Znam, mama, ali nemamo gdje s tim stvarima. Već smo sve ormare napunili.”
“Pa neka ih nose u školu! Ili neka spavaju kod prijatelja, ako im je ovdje tijesno!”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali sam ih progutala. “Mama, molim te, pokušaj razumjeti. Svi smo pod stresom.”
“Ja sam pod stresom! Ja sam stara, meni treba mir. Ti si birala svoj život, ja nisam birala da budem ovdje.”
Nisam više imala snage. Ušla sam u kupaonicu i pustila vodu da teče, samo da ne čujem više ništa.
Djeca, Lejla i Filip, već su navikla na napetost. Lejla, koja ima šesnaest, sve češće ostaje kod prijateljice Maje, a Filip, iako ima samo trinaest, već zna kad treba biti tih. “Mama, mogu li danas prespavati kod tate?” pitao me prošli tjedan, iako zna da njegov otac živi u Osijeku i da to nije moguće. Samo je htio pobjeći.
Muž, Damir, sve češće dolazi kasno s posla, a kad dođe, sjedi za stolom i gleda u prazno. “Ovo nije život, Alma. Ovo je kazna.”
Pokušala sam razgovarati s majkom. “Mama, možda bi bilo bolje da nađemo neki dom za starije? Znaš, ima onaj lijepi u Dubravi, blizu parka…”
Pogledala me kao da sam joj nož zabola u srce. “Dom? Ti bi mene u dom? Nakon svega što sam ti dala? Nakon što sam te sama odgojila, radila tri posla da ti platiš fakultet, sad bi me bacila među strance?”
“Ne bacam te, mama, samo… svi smo na rubu. Djeca nemaju privatnost, Damir je stalno ljut, ja ne spavam noćima…”
“Ti ne spavaš? Ja ne spavam! Slušam kako se svi šuljate po stanu, kako šapćete, kao da sam ja problem! Možda bi bilo bolje da me nema!”
Nisam znala što da kažem. Samo sam izašla iz stana i otišla do tramvajske stanice, bez cilja. Sjedila sam na klupi, gledala ljude kako prolaze i pitala se gdje sam pogriješila.
Sjetila sam se djetinjstva u Sarajevu, kad smo svi živjeli u jednoj sobi, ali tada je bilo drugačije. Bili smo siromašni, ali smo se smijali, dijelili sve. Sada, kad imam svoj stan, svoj život, osjećam se kao zatvorenik.
Vratila sam se kući kasno. Damir je već spavao, djeca su bila u svojim kutovima, a majka je sjedila za stolom, gledala stare fotografije. “Sjećaš se kad smo išle na more u Makarsku? Tada si bila sretna.”
“Sjećam se, mama.”
“Zašto više nisi?”
Nisam imala odgovor. Samo sam sjela pored nje i plakala.
Sljedećih dana pokušala sam razgovarati s djecom. “Lejla, kako ti je ovdje?”
“Iskreno, mama, jedva čekam otići na faks. Ovdje je previše napeto. Volim baku, ali… stalno se svađate.”
Filip je bio još iskreniji. “Mama, možeš li ti i tata spavati u bakinoj sobi, a ona s nama u dnevnom? Možda bi bilo lakše?”
Znala sam da to nije rješenje. Majka ne bi pristala, a Damir bi poludio.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Damir je došao do mene. “Alma, moramo nešto odlučiti. Ili ona ide, ili ja. Ne mogu više ovako. Volim te, ali ovo nije život.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Kako da biram između muža i majke? Kako da budem dobra kćer i dobra supruga, a da ne izgubim sebe?
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i pitala se: koliko još možemo ovako? Koliko još mogu izdržati prije nego što sve pukne?
Ujutro sam sjela s majkom. “Mama, moramo razgovarati. Svi smo nesretni. Znam da ti je teško, ali i nama je. Možda bi ti bilo bolje u domu, gdje imaš društvo, gdje nisi sama. Ovdje se samo svađamo.”
Plakala je, ali je prvi put šutjela. “Možda si u pravu, Alma. Možda je vrijeme.”
Nisam znala što osjećam – olakšanje ili tugu. Znam da sam je izdala, ali i spasila svoju obitelj.
Sada, dok gledam praznu sobu, pitam se: Jesam li loša kćer ili samo žena koja pokušava preživjeti? Koliko nas još živi ovako, rastrgano između prošlosti i sadašnjosti, između ljubavi i dužnosti? Što biste vi učinili na mom mjestu?