Moj sin želi da mu čistim kuću za novac – Gdje prestaje majčinska ljubav, a počinje poniženje?

“Mama, možeš li doći sutra da mi očistiš stan?” Ivanov glas bio je hladan, gotovo poslovan, kao da razgovara sa strankom, a ne sa ženom koja ga je rodila. “Platit ću ti, naravno. Znam da ti treba novac.” U tom trenutku, šolja kafe mi je zadrhtala u ruci, a u grudima mi je nešto puklo. Gledala sam kroz prozor, na dvorište gdje sam ga nekad ljuljala, gdje je pravio prve korake, i nisam mogla vjerovati da me moj sin sada vidi kao nekakvu čistačicu, a ne kao majku.

“Ivane, zar ti stvarno misliš da bih ja došla kod tebe i čistila za novac?” pokušala sam zadržati glas mirnim, ali osjetila sam kako mi suze naviru. “Mama, nemoj to shvatiti lično. Znam da ti penzija nije velika, a meni treba pomoć. Ne mogu sve sam, a ne želim strancima davati novac kad mogu tebi. To je pošten posao, zar ne?”

Sjetila sam se svih onih noći kad sam radila prekovremeno u bolnici, samo da njemu mogu kupiti nove tenisice, da mu ne fali ništa. Sjetila sam se kako sam mu prala rane kad je pao s bicikla, kako sam mu peglala košulje za prvi posao. I sad, kad sam napokon mislila da mogu malo odahnuti, moj sin me zove da mu čistim stan – ali ne iz ljubavi, nego iz koristi.

Nisam mu odmah odgovorila. Cijeli dan sam hodala po stanu, gledala njegove slike na zidu, pitala se gdje sam pogriješila. Moja sestra Marija je došla na kafu i odmah primijetila da nešto nije u redu. “Šta je bilo, Ana? Izgledaš kao da si vidjela duha.” Ispričala sam joj sve, a ona je samo odmahivala glavom. “Djeca danas… Sve im je novac. Ali, znaš šta? Možda je to njegov način da ti pomogne, da ne ispadne da ti daje milostinju. Možda ne zna drugačije.”

Ali meni to nije zvučalo kao pomoć. Zvanično, Ivan je uvijek bio dobar sin – završio fakultet, zaposlio se, oženio se s Ivanom, dobili su malu Leu. Ali, otkad je otišao iz kuće, kao da je između nas narasla nevidljiva barijera. Sve je postalo formalno, dogovoreno, kao da više nismo porodica nego poslovni partneri.

Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su mi navirala – kako sam ga učila da veže pertle, kako smo zajedno pravili kolače za Božić, kako sam ga tješila kad ga je prva djevojka ostavila. A sad, kad sam ja ta kojoj treba utjeha, on mi nudi novac za čišćenje. Je li to majčinska ljubav ili poniženje?

Sutradan sam ipak otišla kod njega. Stan je bio uredan, ali vidjelo se da mu treba ženska ruka. Mala Lea mi je potrčala u zagrljaj. “Bako, hoćeš li mi praviti palačinke?” Ivan je stajao u hodniku, nesiguran, kao da ni sam ne zna je li napravio dobru stvar. “Mama, stvarno, ako ti je neugodno, možemo zaboraviti na sve. Samo… znaš da mi treba pomoć.”

Počela sam čistiti, ali svaki pokret mi je bio težak. Osjećala sam se kao da mi je neko oduzeo dostojanstvo. Ivanina majka, Snježana, svratila je na kafu i, kad je vidjela da čistim, samo je podigla obrve. “Ana, pa ti si sad kao spremačica kod svog sina?” Osjetila sam kako mi lice gori od srama.

Navečer, kad sam se vratila kući, našla sam kovertu na stolu. Unutra je bilo 200 kuna i poruka: “Hvala, mama.” Nisam znala bih li plakala ili se smijala. Zvala sam Mariju i ispričala joj sve. “Ana, moraš mu reći kako se osjećaš. Ako mu ne kažeš, nikad neće znati. Djeca nisu vidovita.”

Sljedeći put kad me Ivan nazvao, nisam mu odmah odgovorila. Otišla sam kod njega, sjela za stol i gledala ga ravno u oči. “Ivane, ja sam tvoja majka, ne tvoja spremačica. Ako ti treba pomoć, doći ću uvijek, ali ne za novac. Ne želim da me gledaš kao nekoga koga možeš platiti da ti bude blizu. Ako ti treba majka, tu sam. Ako ti treba radnica, nađi nekog drugog.”

Ivan je dugo šutio, a onda mu je glas zadrhtao. “Oprosti, mama. Nisam htio da te povrijedim. Samo… osjećam se bespomoćno, sve mi je previše, a ne znam kako da ti kažem da mi trebaš. Bojao sam se da ćeš misliti da te iskorištavam.”

Zagrlila sam ga, prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam kako se nešto topi između nas, kao led koji napokon popušta pod proljetnim suncem. Lea je dotrčala i zagrlila nas oboje. U tom trenutku, shvatila sam da porodica nije posao, da ljubav ne možeš platiti novcem.

Ali još uvijek me boli pitanje koje mi se vrti u glavi: gdje je granica između žrtvovanja za djecu i očuvanja vlastitog dostojanstva? Jesam li ja pogriješila što sam uvijek bila tu, ili je on pogriješio što je zaboravio da sam prije svega – njegova majka?

Možda vi znate odgovor. Da li biste vi pristali čistiti za svoje dijete za novac, ili biste, kao ja, rekli: “Dijete, ja sam tvoja majka, a ne tvoja radnica”?