Kad sam zamolila baku da mi prepiše kuću: Istina o ljubavi, povjerenju i obitelji
“Lejla, zašto ti treba ta kuća? Zar ti nije dosta što imaš mene?” Baka Ankica me gledala ispod obrva, ruke joj drhte dok steže šalicu čaja. U kuhinji miriše na pečene paprike i stari sapun, a ja osjećam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Nisam spavala cijelu noć razmišljajući kako da joj to kažem.
“Bako, znaš da sam uvijek uz tebe bila. Samo… znaš kako je danas. Ako mi prepišeš kuću, lakše ću dobiti kredit za posao. Ne bih te nikad izbacila, Bože sačuvaj! Samo… želim sigurnost. Za nas obje.”
Tišina. Sat na zidu otkucava, a vani prolazi tramvaj. Baka ne odgovara odmah. Gleda kroz prozor, tamo gdje su nekad rasle ruže koje je sad uništila susjedina mačka. Sjećam se kako me učila praviti štrudlu od jabuka, kako me tješila kad su me roditelji ostavili kod nje i otišli u Njemačku. Bila sam joj sve. Ona meni još više.
“Lejla, znaš li ti što znači ova kuća? Ovdje sam rodila tvoju majku. Ovdje sam pokopala djeda. Ovdje si ti napravila prve korake. Ne mogu samo tako…”
“Ali bako, ja sam jedina koja dolazi! Teta Sanja nije bila ovdje godinama, a Amel samo šalje poruke za Bajram. Sve sam ti ja!”
Osjetim kako mi glas podrhtava. Znam da zvučim sebično, ali istina je – nitko drugi nije brinuo o njoj. Kad joj je prije dvije zime pukla cijev u kupaonici, ja sam zvala majstora i čistila vodu do ponoći. Kad je pala i slomila kuk, ja sam spavala na podu pored njenog kreveta tri tjedna.
Baka uzdahne duboko. “Znaš li ti što ljudi pričaju kad se dijeli imovina? Svi su dobri dok ne dođe do papira. Svi obećavaju da će paziti na starce dok ne dobiju što žele.”
Osjetim sram. “Bako, pa nisam ja takva…”
“Znam, dijete moje. Ali život te nauči da nikome ne vjeruješ do kraja. Ni sebi ponekad.”
Te večeri nisam mogla jesti. Otišla sam doma s osjećajem da sam nešto pokvarila što se ne može popraviti. Sutradan me nazvala teta Sanja iz Splita.
“Čula sam da si tražila od bake da ti prepiše kuću! Lijepo, Lejla! Znači zato si tako dobra zadnjih godina?”
“Teta, nije to tako… Ja sam ovdje svaki dan! Ti ni ne znaš kako je baka zadnjih godina!”
“Ne moraš meni ništa objašnjavati. Samo znaj – ako baka umre, ja imam pravo na svoj dio!”
Spustila sam slušalicu drhteći od bijesa i srama. Nisam znala što više boli – bakina sumnja ili tetina optužba.
Sljedećih dana baka je bila šutljiva. Nisam znala kako da joj priđem. Prala sam joj prozore, donosila lijekove iz apoteke, ali između nas je visio zid.
Jednog popodneva došao je Amel s djevojkom iz Sarajeva. Sjeli smo svi za stol, a baka je gledala u tanjur.
“Bako, Lejla ti je stvarno dobra. Ali znaš kako je kod nas – sve se mora riješiti dok si živa. Poslije bude belaja među rodbinom.” Amel je govorio mirno, ali osjećala sam da ga više zanima koliko vrijedi dvorište nego bakina sreća.
Baka je podigla pogled prema meni. “Lejla, hoćeš li me ostaviti kad dobiješ kuću?”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Nikad, bako. Nikad u životu.”
Te noći sanjala sam majku kako odlazi kroz kapiju i viče: “Čuvaj baku!” Probudio me zvuk kiše po limenom krovu.
Nakon tjedan dana šutnje, baka me pozvala u sobu.
“Sjedni, Lejla.” Sjela sam na stari trosjed gdje smo nekad gledale sapunice.
“Znaš li ti što znači biti zahvalan? Ja jesam tebi zahvalna što si uz mene. Ali ne mogu ti dati kuću dok sam živa. To bi bilo kao da sam već umrla. Ova kuća je moj život. Kad mene ne bude – bit će tvoja. Ali dok dišem, ovo je moj dom.”
Plakala sam kao dijete. Grlile smo se dugo.
Ali mir nije dugo trajao. Teta Sanja je počela slati poruke rodbini: “Lejla hoće sve za sebe!” Amel je dolazio češće nego ikad – svaki put s novim pitanjima o zemljištu iza kuće.
Baka je postajala sve slabija. Jednog dana pala je u hodniku i završila u bolnici. Doktor mi je rekao: “Morate razmišljati o budućnosti – možda dom za starije?”
Nisam mogla ni zamisliti baku negdje drugdje osim u toj kući.
Kad se vratila iz bolnice, sjela sam pored nje i šaptala: “Bako, oprosti što sam te povrijedila onim pitanjem o kući. Samo se bojim budućnosti bez tebe…”
Pogladila me po kosi kao nekad kad sam imala pet godina.
“Dijete moje, ljubav se ne mjeri papirima ni zidovima. Mjeri se srcem i onim što ostane kad nas više nema.”
Danas sjedim u toj istoj kuhinji i pišem ovo dok baka spava u svojoj sobi. Ne znam što će biti sutra – hoće li teta Sanja doći po svoj dio ili će Amel tražiti ključeve od garaže.
Ali znam jedno: ova kuća nije samo cigla i beton. To su uspomene, mirisi djetinjstva i ljubav koju ne možeš upisati u zemljišne knjige.
Pitam vas – gdje završava zahvalnost prema onima koji su nas odgojili, a gdje počinje sebičnost kad tražimo nešto zauzvrat? Je li pogrešno željeti sigurnost ili je pogrešno tražiti nešto što još nije tvoje?