Vjenčanje moje sestre nas je podijelilo: Otkad se baka doselila, ništa više nije isto

“Zar stvarno misliš da ćeš tako riješiti stvari?” viknula je mama dok je Mirna, moja starija sestra, tresla rukama i pokušavala zakopčati bijelu haljinu. Bilo je to jutro njezina vjenčanja, a ja sam stajala u hodniku, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Baka je sjedila na rubu kauča, gledala nas ispod obrva i šutjela, kao da je već znala da će taj dan promijeniti sve.

Mirna je uvijek bila ta koja je znala što želi. Kad je prije godinu dana upoznala Dinu, sve se u našoj kući počelo vrtjeti oko njezinih planova. Mama je šivala zavjese za njezin novi stan, tata je šutke nosio kutije, a ja sam, kao mlađa sestra, bila zadužena za sve ono što nitko drugi nije htio – slušati Mirnine ispade, tješiti mamu kad bi plakala u kuhinji, i, najgore od svega, biti ta koja će baku preseliti iz njezinog malog stana u naš.

Baka je bila tvrdoglava žena, rođena u selu kod Livna, navikla na svoju tišinu i red. Kad je Mirna odlučila otići, mama je rekla: “Ne možemo baku ostaviti samu. Sad kad Mirna odlazi, ona će biti s nama.” Nitko me nije pitao što mislim. Samo su mi dali ključ i rekli da joj pomognem spakirati stvari. Sjećam se kako je baka sjedila na krevetu, gledala kroz prozor i tiho rekla: “Nije lako biti višak u tuđoj sreći.”

Prvi tjedni nakon vjenčanja bili su kao hodanje po jajima. Mirna je dolazila vikendom, uvijek nasmijana, s novim pričama o Dini i njihovim planovima za putovanja. Mama je pokušavala biti vesela, ali svaki put kad bi Mirna otišla, u kući bi ostao težak zrak. Baka je šutjela, gledala televiziju i povremeno komentirala: “Nije to život, dijete moje. Sve je to privid.”

Jedne večeri, dok sam prala suđe, baka je došla do mene i tiho rekla: “Znaš, nije lako biti tu gdje te nitko ne želi. Tvoja mama misli da mi čini uslugu, ali ja bih radije bila sama.” Pogledala sam je i nisam znala što reći. Osjećala sam se krivom, kao da sam ja ta koja je sve pokrenula, iako sam samo slijedila tuđe odluke.

Tata je sve više vremena provodio u radionici, popravljajući stare stvari koje nikome nisu trebale. Mama je postala nervozna, često bi vikala na mene zbog sitnica. “Zašto nisi pokupila bakine tablete? Jesi li nahranila mačku? Zašto nisi pomogla oko ručka?” Sve su to bila pitanja na koja nisam imala snage odgovarati. Počela sam izbjegavati kuću, ostajati duže na fakultetu, samo da ne slušam tišinu koja je postala glasnija od bilo kakve svađe.

Jednog dana, dok sam sjedila u tramvaju na putu kući, stigla mi je poruka od Mirne: “Jesi li dobro? Mama mi je rekla da si čudna u zadnje vrijeme.” Nisam joj odgovorila. Kako da joj objasnim da se osjećam kao stranac u vlastitoj kući? Da mi nedostaje ona stara Mirna, prije nego što je sve postalo komplicirano?

S vremenom, baka je postala sve slabija. Počela je zaboravljati stvari, gubila se po stanu, ponekad bi me zamijenila s Mirnom. Mama je bila na rubu živaca. “Ne mogu više, Ana! Sve je na meni! Mirna ima svoj život, a ti si stalno negdje vani!”

Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom, baka je tiho rekla: “Znaš, Ana, kad sam bila mlada, mislila sam da je obitelj utočište. Sad vidim da može biti i zatvor.” Pogledala sam je i osjetila kako mi suze naviru na oči. Nisam znala što reći. Samo sam joj stisnula ruku.

Sukobi su postali svakodnevica. Mama i ja smo se svađale oko svega – oko toga tko će voditi baku liječniku, tko će kuhati, tko će čistiti. Tata je šutio, povremeno bi samo rekao: “Sve će to proći.” Ali nije prolazilo. Mirna je dolazila sve rjeđe, a kad bi došla, ponašala se kao gost. Jednom sam joj u hodniku rekla: “Znaš, nije fer što si nas ostavila same s ovim.” Pogledala me i rekla: “Ana, svatko ima pravo na svoj život. Ne možeš cijeli život biti žrtva.”

Te riječi su me zaboljele više nego što sam htjela priznati. Počela sam se pitati – gdje je granica između ljubavi i žrtve? Što dugujemo jedni drugima, kad obitelj postane teret?

Jedne noći, baka je pala u kupaonici. Mama je plakala, ja sam zvala hitnu, tata je stajao u kutu i šutio. Dok smo čekali liječnike, baka me pogledala i tiho rekla: “Ne boj se, dijete. Sve ovo je život. I bol, i radost, i samoća.”

Nakon tog događaja, nešto se u meni slomilo. Počela sam više vremena provoditi s bakom, slušati njezine priče o djetinjstvu u Bosni, o ratovima, o ljubavima koje su prošle. Mama je i dalje bila nervozna, ali kao da je i ona shvatila da ne možemo pobjeći od onoga što jesmo.

Kad je baka umrla, kuća je bila tiha kao nikad prije. Mirna je došla na sprovod, plakala je, ali sam znala da plače više zbog sebe nego zbog bake. Nakon svega, ostala sam ja, mama i tata, svatko sa svojim tišinama i pitanjima.

Danas, kad prođem pored bakinog praznog kreveta, pitam se – što znači voljeti? Je li ljubav žrtva ili sloboda? I gdje završava obitelj, a počinje moj vlastiti život?

Možda nikad neću pronaći odgovor, ali znam da nisam jedina koja se to pita. Što vi mislite – koliko smo dužni jedni drugima kad obitelj postane teret? Gdje je granica između ljubavi i žrtve?