Izbacila sam sina i snahu iz kuće – vrijeme je da nauče živjeti sami

“Ne možeš to napraviti, mama! Kako možeš biti tako hladna?” vikao je Ivan, moj sin, dok je njegova supruga Mirela stajala iza njega, suznih očiju i stisnutih usana. Ključevi su mi drhtali u ruci, ali nisam popuštala. “Dosta je, Ivane. Tri godine ste ovdje. Rekli ste mjesec dana, a prošla su tri Božića.”

Nikada nisam mislila da ću doći do trenutka kad ću svom sinu reći da mora otići iz kuće. Kad su se uselili, Ivan je bio bez posla, a Mirela je radila na pola radnog vremena u jednoj pekari. “Samo dok ne stanemo na noge, mama, obećavam”, rekao je tada, a ja sam ga zagrlila, sretna što mogu pomoći. Uvijek sam vjerovala da je obitelj svetinja i da se u nevolji ne okrećeš leđa najbližima. Ali, kako su mjeseci prolazili, a njihova situacija se nije mijenjala, počela sam osjećati teret.

Na početku sam bila sretna. Imala sam društvo, kuća je bila puna smijeha, a navečer bismo zajedno gledali serije. No, ubrzo su se pojavile prve trzavice. Ivan je sve više vremena provodio pred računalom, tražeći posao, ali i igrajući igrice. Mirela je često bila nervozna, a ja sam sve češće kuhala i čistila sama. “Mama, možeš li nam posuditi još malo za režije?” pitali su svaki mjesec, a ja sam šutke vadila novac iz ladice. Nisam imala srca reći ne.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam ih kako se svađaju u dnevnoj sobi. “Tvoja mama stalno prigovara! Osjećam se kao gost u vlastitoj kući!” vikala je Mirela. Ivan je šutio, a ja sam se povukla u svoju sobu, osjećajući se kao uljez. Počela sam izbjegavati vlastiti dnevni boravak, a kuhinja je postala moje utočište. Svaki dan sam se pitala gdje sam pogriješila.

Prošle zime, kad sam se razboljela, očekivala sam da će mi pomoći. Umjesto toga, Ivan je bio nervozan jer nije mogao igrati igrice zbog buke, a Mirela je samo ostavila čaj na stolu i otišla na posao. Tada sam prvi put osjetila gorčinu. “Jesam li ja njima samo hotel?” pitala sam samu sebe.

Prijateljica Ljiljana me jednom pitala: “Zašto im dopuštaš da te iskorištavaju? Tvoj dom, tvoja pravila.” Ali ja sam se bojala. Bojala sam se da ću ih izgubiti, da će mi zamjeriti, da će otići i nikad se ne vratiti. No, kako su prolazili mjeseci, osjećala sam se sve usamljenije. Počela sam primjećivati kako mi nestaje hrane iz hladnjaka, kako mi se stvari premještaju bez pitanja, kako više nemam mira ni u vlastitoj kupaonici.

Jednog dana, dok sam čistila, pronašla sam račun za novi mobitel na Ivanovo ime. “Odakle ti novac za ovo?” upitala sam ga. “Pa, Mirela je dobila povišicu, a i nešto sam zaradio preko interneta”, odgovorio je, izbjegavajući moj pogled. “A meni nisi mogao vratiti ni kunu?” upitala sam, ali on je samo slegnuo ramenima. Tada sam shvatila da sam postala bankomat.

Sve češće sam razmišljala o tome da ih zamolim da odu. Ali svaki put kad bih skupila hrabrost, sjetila bih se Ivanovih dječjih dana, njegovih prvih koraka, njegovih suza kad je pao s bicikla. Srce mi se stezalo. “Mama, ti si uvijek bila tu za mene”, govorio je. Ali sada sam osjećala da više nisam majka, nego sluškinja.

Vrhunac je bio kad sam jedne večeri došla kući i zatekla njih dvoje s društvom, kako piju i smiju se, a kuća je bila u neredu. “Mama, opusti se, samo malo slavimo”, rekla je Mirela, a ja sam osjetila kako mi krv vrije. “Ovo nije hostel! Ovo je moj dom!” viknula sam, ali nitko me nije shvatio ozbiljno.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala, o svemu što sam dala, a što sam dobila zauzvrat. Sljedeće jutro, dok su još spavali, sjela sam za stol i napisala im pismo. “Dragi Ivane i Mirela, vrijeme je da krenete svojim putem. Volim vas, ali više ne mogu ovako. Ključeve ostavite na stolu.”

Kad su pročitali pismo, nastao je kaos. Ivan je vikao, Mirela je plakala. “Kako možeš, mama? Gdje ćemo sad?” “Naći ćete nešto, kao što sam i ja morala kad sam bila mlada”, odgovorila sam, pokušavajući ostati čvrsta. “Ali ti si naša majka!” “I dalje sam vaša majka, ali više ne mogu biti vaš hotel.”

Dva tjedna kasnije, iselili su se. Kuća je bila tiha, previše tiha. Prvih dana sam plakala, osjećala se kao najgora majka na svijetu. Ali onda sam počela uživati u miru, u vlastitom prostoru. Počela sam kuhati samo za sebe, gledati svoje serije, čitati knjige. Povremeno me zaboljelo kad bih vidjela Ivanovu šalicu ili Mirelinu maramu, ali znala sam da sam napravila ono što je trebalo.

Danas, dok sjedim za stolom i gledam kroz prozor, pitam se: Jesam li bila previše stroga? Hoće li mi ikada oprostiti? Ili je ovo jedini način da nauče živjeti sami? Što biste vi napravili na mom mjestu?