Između tišine i oluje: Kako sam pokušavala izgraditi vezu s polusestrom

„Zašto uvijek moraš biti tako hladna?“ izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Stajala sam nasred dnevnog boravka, ruke su mi drhtale, a glas mi je bio napet kao žica. Lejla je sjedila na kauču, noge prebačene jedna preko druge, gledala me ravno u oči, bez trunke osjećaja. „Možda zato što ne volim kad mi netko glumi sestru,“ odgovorila je tiho, ali dovoljno jasno da me zaboli. U tom trenutku, sve što sam osjećala od dana kad je tata ponovno oženio, eksplodiralo je u meni – nesigurnost, tuga, bijes, i ona beskrajna potreba da budem prihvaćena.

Nisam znala kako da joj priđem. Od prvog dana kad su ona i njena mama, Jasmina, uselile u naš stan u Sarajevu, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Mama mi je stalno govorila: „Moraš biti strpljiva, Iva. Lejli nije lako. I ona je izgubila oca.“ Ali meni se činilo da je ona izgubila puno više – volju da ikome vjeruje, pa i meni. Tata je bio sretan, pokušavao je sve pomiriti, ali između mene i Lejle bila je tišina, gusta i teška, kao da će nas ugušiti.

Sjećam se prvog zajedničkog doručka. Jasmina je pekla palačinke, tata je pokušavao započeti razgovor o školi, a Lejla je samo šutjela i gledala kroz prozor. „Iva, možeš li joj pokazati gdje je autobusna stanica?“ pitala je Jasmina. Kimnula sam, ali Lejla je samo odmahnula rukom. „Naći ću sama.“ Taj trenutak mi se urezao u pamćenje. Svaki moj pokušaj bio je odbijen, svaki osmijeh ignoriran. Počela sam se pitati što nije u redu sa mnom.

U školi sam se trudila ne pričati o tome. Moje prijateljice, Ana i Mirela, znale su da mi je tata ponovno oženio, ali nisam im pričala koliko me boli ta distanca. „Možda joj treba vremena,“ govorila je Ana. „Možda joj trebaš pokazati da ti je stalo,“ dodala je Mirela. Ali kako da pokažem nekome kome nije stalo ni do čega?

Jedne večeri, dok sam učila za ispit iz matematike, čula sam Lejlu kako plače u svojoj sobi. Srce mi je preskočilo. Prvi put sam osjetila da možda ipak nije tako hladna kako se pravi. Pokucala sam tiho na vrata. „Lejla, jesi dobro?“ upitala sam. Tišina. Onda je otvorila vrata, oči su joj bile crvene. „Što hoćeš?“ pitala je. „Samo sam htjela… ako ti treba netko…“ Nisam stigla završiti. „Ne treba mi ništa od tebe,“ rekla je i zatvorila vrata. Osjećala sam se kao da sam pala s visine. Vratila sam se u svoju sobu i plakala, tiho, da me nitko ne čuje.

S vremenom, napetost je postajala sve gora. Mama je bila sve nervoznija. „Iva, moraš se više truditi! Ne možeš samo odustati! Ona je tvoja sestra sada.“ Ali kako da budem sestra nekome tko me ne želi? Tata je pokušavao organizirati zajedničke izlete, kino, večere, ali svaki put bi završilo šutnjom ili svađom. Jednom smo išli na izlet na Bjelašnicu. Lejla je cijelo vrijeme tipkala po mobitelu, a ja sam pokušavala započeti razgovor. „Koju muziku voliš?“ pitala sam. „Nije bitno,“ odgovorila je. Tata je šutio, Jasmina je pokušavala smiriti situaciju, ali osjećala sam da smo svi na rubu.

Jedne noći, dok sam ležala budna, slušala sam kako tata i Jasmina tiho razgovaraju u kuhinji. „Ne znam što da radim, Jasmina. Iva se povlači u sebe, Lejla je sve gora. Bojim se da ćemo ih izgubiti obje.“ Jasmina je uzdahnula. „Možda smo prebrzo sve ovo napravili. Možda im treba vremena.“ Tada sam shvatila da nisam jedina koja pati. Svi smo bili izgubljeni u toj novoj stvarnosti.

Najgore je bilo kad su se počele događati sitne sabotaže. Lejla bi mi sakrila bilježnicu, izbrisala mi omiljenu seriju s laptopa, a ja bih joj uzvratila ignoriranjem ili zlobnim komentarima. Jednom sam joj u bijesu rekla: „Nikad nećeš biti moja sestra!“ Pogledala me s prezirom. „I ne želim biti.“ Nakon toga, danima nismo progovorile ni riječ.

Jednog popodneva, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade, prišla mi je Jasmina. Sjela je pored mene, tiho. „Iva, znam da ti nije lako. Ali vjeruj mi, ni Lejli nije. Ona je izgubila puno, boji se da će opet biti povrijeđena. Znam da nije fer što sve pada na tebe, ali možda ti možeš biti ta koja će napraviti prvi korak.“ Gledala sam u svoje ruke, osjećala sam se umorno. „A što ako me opet odbije?“ pitala sam. Jasmina je uzela moju ruku. „Onda barem znaš da si pokušala.“

Te večeri, skupila sam hrabrost i pokucala na Lejlina vrata. „Lejla, mogu li ući?“ Tišina. Onda je otvorila vrata, gledala me s oprezom. „Što hoćeš sad?“ upitala je. „Samo… želim da znaš da mi je žao. Znam da ti nije lako. I meni je teško. Ne moramo biti sestre, ali možemo pokušati biti prijateljice. Ili barem… da ne budemo neprijateljice.“ Gledala me dugo, a onda je slegnula ramenima. „Ne znam… Možda.“

Nije to bio početak velike ljubavi, ali bio je to prvi trenutak kad sam osjetila da zid između nas nije više tako visok. Počele smo razgovarati, polako, o sitnicama – školi, muzici, filmovima. Bilo je dana kad bi opet zahladilo, kad bi se posvađale oko gluposti, ali bilo je i trenutaka kad bih je uhvatila kako se smije mojoj šali ili kad bi mi donijela čaj kad sam bila bolesna.

Danas, nakon svega, još uvijek ne znam jesmo li prave sestre. Ali znam da smo obje preživjele oluju i naučile da tišina može biti jednako glasna kao i svađa. Ponekad se pitam – koliko nas još ima koji pokušavamo pronaći svoje mjesto u novoj obitelji, između tišine i oluje? Je li moguće izgraditi vezu kad su rane još svježe? Što vi mislite – vrijedi li pokušavati, čak i kad izgleda nemoguće?