Zabranio mi je da mama pomaže s bebom – sada se gušim u samoći
“Ne želim da tvoja mama više dolazi kod nas svaki dan, Ivana!” – povikao je Dario dok sam pokušavala uspavati našu kćerkicu Leu. Njegov glas bio je oštar, a oči pune tvrdoglavosti koju sam prepoznala još iz dana kad smo se upoznali na fakultetu. Ali tada mi je ta tvrdoglavost bila simpatična, znak odlučnosti. Danas, nakon tri mjeseca neprospavanih noći, osjećala sam da me guši.
“Dario, ne mogu sama. Znaš da tvoji roditelji žive u Osijeku i da rade po cijele dane. Moja mama je jedina koja može pomoći!” – glas mi je drhtao, ali nisam htjela plakati pred njim. Već sam previše puta pokazala slabost.
On je samo odmahnuo rukom. “Tvoja mama se previše miješa. Stalno komentira kako držimo Leu, kako je hranimo, pa čak i kako uređujemo stan. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući.”
Nisam znala što reći. Moja mama je stvarno znala biti naporna, ali njezina pomoć bila mi je dragocjena. Kad bi došla, skuhala bi ručak, uzela Leu na sat vremena da ja mogu istuširati se ili odspavati deset minuta. Njezina prisutnost bila mi je poput mekog pokrivača u hladnoj noći.
Ali Dario nije popuštao. “Ivana, dogovorili smo se – želim da budemo obitelj, samo nas troje. Ako ti treba pomoć, možemo platiti dadilju.”
Dadilja? Strankinja u našem domu? Netko tko ne zna kako Lea voli da joj se pjeva uspavanka “Zeko i potočić” prije spavanja? Netko tko neće znati da mi treba samo zagrljaj kad mislim da ću poludjeti od umora?
Sljedećih dana mama je prestala dolaziti. Zvala me svaki dan, ali nisam imala snage ni za razgovor. “Ivana, dušo, jesi li dobro? Trebaš li nešto?” – pitala bi tiho, kao da se boji da će me naljutiti.
“Dobro sam, mama. Sve je u redu,” lagala sam i sebi i njoj.
Ali ništa nije bilo u redu. Dani su prolazili u magli: Lea bi plakala, ja bih plakala s njom. Dario bi dolazio s posla umoran i nervozan, a ja bih ga dočekivala s podočnjacima i kosom zavezanom u neurednu punđu.
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Leu koja je imala grčeve, osjetila sam kako mi suze klize niz lice. “Zašto ovo radim sama? Zašto ne smijem imati podršku svoje obitelji?”
Dario je ušao u sobu i vidio me slomljenu. “Ivana, što ti je?”
“Ne mogu više ovako!” – izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti. “Osjećam se kao zatvorenica u vlastitom domu! Tvoja obitelj je daleko, moju si otjerao… Ja više ne znam tko sam!”
On je šutio nekoliko trenutaka. “Zar ti nije dovoljno što imaš mene i Leu?”
“Nije! Treba mi mama! Treba mi netko tko razumije kroz što prolazim!”
Nakon te večeri ništa se nije promijenilo. Dario je bio još povučeniji, a ja sam se povukla u sebe. Počela sam izbjegavati prijateljice jer nisam htjela slušati njihove priče o tome kako im svekrve pomažu ili kako su im muževi uz njih svake noći kad beba plače.
Jednog jutra, dok sam gledala kroz prozor na kišni zagrebački dan, zazvonio je mobitel. Bila je to Sanja, moja najbolja prijateljica iz srednje škole.
“Ivana, gdje si nestala? Svi pitaju za tebe!”
Nisam mogla više glumiti hrabrost. Ispričala sam joj sve – o Darijevoj zabrani, o samoći, o tome kako mi nedostaje mama.
Sanja je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Znaš što? Ovo nije normalno. Imaš pravo na podršku svoje obitelji. Nisi ti ni prva ni zadnja kojoj treba pomoć kad dobije dijete. Zar stvarno misliš da bi tvoja mama radila išta protiv vas? Ona te voli više od svega na svijetu!”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Počela sam razmišljati – jesam li ja stvarno pogriješila što sam popustila Dariju? Je li on stvarno toliko povrijeđen ili samo sebičan?
Te večeri odlučila sam razgovarati s mamom iskreno, bez laži.
“Mama, trebaš mi,” rekla sam kroz suze kad sam ju nazvala.
“Dušo moja, uvijek ću biti tu za tebe. Samo reci kad da dođem,” odgovorila je bez trunke zamjerke u glasu.
Sljedeći dan došla je tiho, donijela juhu i kolače koje volim još iz djetinjstva. Nije ništa pitala, samo me zagrlila dok sam plakala na njezinom ramenu.
Kad se Dario vratio kući i vidio mamu u stanu, lice mu se smračilo.
“Ivana, zar smo se nismo dogovorili?”
“Ne mogu više sama,” odgovorila sam mirno ali odlučno. “Ovo nije samo tvoj dom ni tvoja odluka. I Lea ima baku koja ju voli i želi pomoći. Ako ti to ne možeš prihvatiti, onda imamo veći problem nego što misliš.”
Dugo me gledao bez riječi. Otišao je u sobu i zalupio vratima.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu – o tome kako žene kod nas često trpe zbog mira u kući, kako šute kad im nešto smeta jer ne žele svađu ili osudu okoline.
Ali ja više nisam mogla šutjeti.
Sutradan smo sjeli za stol svi troje – Dario, mama i ja. Razgovarali smo dugo i teško. Bilo je suza i ljutnje, ali i iskrenosti kakvu nismo imali mjesecima.
Dario je napokon priznao: “Bojim se da ćeš me zamijeniti svojom mamom… Da ću postati višak u vlastitoj obitelji.”
Tada sam ga prvi put nakon dugo vremena zagrlila iskreno: “Nećeš nikad biti višak ako budemo zajedno rješavali probleme – kao obitelj.” Mama nas je gledala sa suzama u očima.
Danas još uvijek nije sve savršeno. Ima dana kad se posvađamo zbog sitnica ili kad Dario opet poželi više privatnosti. Ali naučila sam da imam pravo na podršku i ljubav svoje obitelji – i da to nije slabost nego snaga.
Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti zbog mira u kući? Koliko nas skriva suze pred djecom i partnerima? Zar nije vrijeme da prestanemo biti same – i počnemo tražiti ono što nam stvarno treba?