Kad je snaga bila samo za jednu unuku: Priča o boli i izdaji u vlastitoj obitelji

“Ne mogu, draga, stvarno sam preumorna. Godine su me stigle, znaš i sama kako je to kad tijelo više ne sluša.” Te riječi svekrve, gospođe Ljubice, odzvanjale su mi u glavi dok sam ljuljala svog malenog Ivana u tri ujutro, iscrpljena do suza, s podočnjacima do brade. Moj muž, Dario, radio je dvije smjene u skladištu, a ja sam bila na porodiljnom, sama u stanu u Novom Zagrebu, daleko od svojih roditelja iz Tuzle. Svekrva je živjela samo dvije tramvajske stanice dalje, ali svaki put kad bih je zamolila da pričuva Ivana, makar na sat vremena da odspavam ili odem do doktora, uvijek je imala neki razlog – bol u leđima, tlak, umor, “nije više za djecu”.

Sjećam se jedne večeri, sjedila sam na rubu kreveta, Ivan je plakao, a ja sam plakala s njim. “Zašto mi ne možeš pomoći, Ljubice? Samo sat vremena, molim te…” pitala sam je preko telefona, glas mi je drhtao. “Zlato, da mogu, došla bih odmah. Ali stvarno ne mogu, srce mi ne da, a ni tijelo. Moraš razumjeti, nisam više mlada.”

Vjerovala sam joj. Nisam imala izbora. Dario je bio na rubu snaga, ja sam bila na rubu živaca, a Ivan je bio beba koja je trebala ljubav i pažnju. Svekrva je dolazila jednom tjedno, donijela bi juhu ili kolač, poljubila Ivana u čelo i otišla nakon pola sata. “Ne mogu dugo, umorim se brzo,” govorila bi.

A onda, godinu dana kasnije, sve se promijenilo. Dario je došao kući s vijestima: njegova sestra, Sanja, rodila je djevojčicu, malu Lejlu. Svi su bili uzbuđeni, a ja sam iskreno bila sretna zbog njih. No, ono što je uslijedilo, slomilo mi je srce na tisuću komadića.

Prvi put sam to primijetila kad sam otišla kod Sanje u posjetu. Ljubica je bila tamo, s osmijehom od uha do uha, nosila je Lejlu po stanu, pjevušila joj uspavanke, kuhala ručak i spremala veš. “Ma, nije mi teško, kad je za moju Sanju i moju unučicu!” govorila je, a ja sam stajala u kutu, osjećajući se kao da sam nevidljiva. Ivan je trčkarao po stanu, pokušavao privući njezinu pažnju, ali ona je bila potpuno zaokupljena Lejlom.

Nisam mogla vjerovati. “Ljubice, pa rekla si da si umorna, da ne možeš više s djecom…” prošaptala sam kad smo ostale same u kuhinji. Pogledala me, na trenutak joj je lice postalo ozbiljno, ali onda je slegnula ramenima. “Znaš, Sanja je moja kćerka. To je drugačije. Ti si snaša, ti si jaka, ti ćeš izdržati.”

Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam znala što reći. Osjećala sam se izdano, manje vrijedno, kao da moj sin nije dovoljno važan, kao da ja nisam dovoljno dobra. Dario je pokušavao razgovarati s njom, ali ona bi samo odmahnula rukom. “Ne miješaj se, sine. Ti ne znaš kako je to biti majka kćerki.”

Dani su prolazili, a situacija se samo pogoršavala. Ljubica je svaki dan bila kod Sanje, vodila Lejlu u park, čuvala je dok je Sanja išla kod frizera ili na kavu. Ivan je pitao za baku, ali ona bi uvijek bila zauzeta. Počela sam izbjegavati obiteljska okupljanja, osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji. Dario je bio ljut, ali nije znao kako pomoći.

Jedne večeri, nakon još jednog neugodnog ručka kod Sanje, sjela sam s Darijem na balkon. “Znaš li kako je to, Dario? Gledati kako tvoje dijete nije dovoljno dobro za vlastitu baku? Kako ja nisam dovoljno dobra za tvoju majku?” suze su mi tekle niz lice. Dario me zagrlio, ali ni on nije imao odgovore.

Počela sam se povlačiti u sebe. Nisam više imala snage ni volje za borbu. Ivan je osjećao moju tugu, postao je povučen, često bi pitao: “Mama, zašto baka ne dolazi više kod nas?” Nisam znala što da mu kažem. Kako djetetu objasniti da ljubav nije uvijek pravedna?

Jednog dana, skupila sam hrabrost i otišla kod Ljubice. Sjela sam nasuprot nje, gledala je ravno u oči. “Ljubice, molim te, reci mi što sam ti napravila? Zašto Ivan nije vrijedan tvoje pažnje kao Lejla? Zašto ja nisam tvoja obitelj?”

Pogledala me, oči su joj bile pune suza, ali nije rekla ništa. Samo je slegnula ramenima i okrenula glavu. Taj trenutak mi je bio dovoljan. Znala sam da se ništa neće promijeniti.

Danas, dvije godine kasnije, Ivan i ja smo bliži nego ikad. Naučila sam da ne mogu natjerati ljude da nas vole ili cijene. Ali još uvijek boli. Boli svaki put kad vidim slike Ljubice i Lejle na Facebooku, dok Ivan sjedi pored mene i pita: “Mama, hoće li baka doći sutra?”

Ponekad se pitam, jesam li mogla nešto drugačije? Jesam li trebala više tražiti, više moliti, više objašnjavati? Ili je jednostavno istina da krv nije uvijek voda, i da ljubav u obitelji nije uvijek jednaka za sve? Što vi mislite – je li moguće oprostiti ovakvu izdaju, ili je bolje pustiti i krenuti dalje?