Kad boli ono što ne vidiš: Priča o tišini i nerazumijevanju u obitelji

„Jel’ ti normalna, Ivana?!“ vrisnula sam, ali moj glas se izgubio u hladnom zraku dnevne sobe. Miris parfema još je lebdio, a moj sin, mali Filip, trljao je oči i plakao, dok su mu suze klizile niz obraze. Moja sestra, uvijek tako samouvjerena, stajala je s bočicom u ruci, kao da je upravo pobijedila u nekoj nevidljivoj borbi. „Nisam ga jako pošpricala, samo malo, da vidi kako je kad stalno cmizdri zbog gluposti“, rekla je, a ja sam osjetila kako mi se srce steže.

Majka je sjedila za stolom, listala novine, i samo kratko podigla pogled. „Dosta više drame, djeca se igraju, sve će biti u redu“, promrmljala je, kao da je Filipova bol nešto što se može obrisati rukavom. Otac je, kao i uvijek, šutio, gledao kroz prozor i pušio cigaretu, kao da ga se ništa ne tiče. U tom trenutku, shvatila sam da je Filip, moj sin s autizmom, za njih samo teret, nešto što bi najradije gurnuli pod tepih.

Filip je bio drugačiji otkad se rodio. Nije volio glasne zvukove, nije volio kad ga netko dira bez upozorenja, a najviše je volio slagati autiće u savršene redove. Za mene je to bila čista ljepota, ali za moju sestru Ivanu, to je bio razlog za podsmijeh. „Opet tvoj mali robot slaže autiće. Kad ćeš ga naučiti da bude normalan?“ znala bi reći, a ja bih svaki put osjetila kako mi se u grudima stvara čvor.

Nakon incidenta s parfemom, Filip je nekoliko dana odbijao izaći iz svoje sobe. Nije htio jesti, nije htio pričati, samo je sjedio u mraku i šaptao sebi nešto nerazumljivo. Otišla sam do njega, sjela na pod i pokušala ga zagrliti, ali se povukao. „Mama, boli me. Ne oči, nego ovdje“, pokazao je na prsa. Suze su mi navrle na oči, ali nisam smjela plakati pred njim. „Znam, ljubavi. I mene boli.“

Pokušala sam razgovarati s Ivanom, ali ona je samo slegnula ramenima. „Preosjetljiv je. Danas djeca svašta izdrže, a tvoj Filip stalno nešto izmišlja. Možda bi mu trebalo više discipline, a manje sažaljenja.“

Te večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako otac govori majci: „Nije ni čudo što je mali takav, kad ga ona stalno tetoši. Da je moj, znao bi gdje mu je mjesto.“ Majka je samo klimnula glavom, kao da se slaže, i nastavila rezati kruh. Osjetila sam se kao uljez u vlastitoj kući, kao da sam ja ta koja je pogriješila što volim svoje dijete onakvo kakvo jest.

Sutradan sam odlučila odvesti Filipa kod psihologa. Dok smo čekali u čekaonici, gledala sam druge roditelje kako grle svoju djecu, kako im šapuću ohrabrujuće riječi. Filip je sjedio pored mene, stisnut, s rukama na koljenima. „Mama, hoće li me popraviti?“ pitao je tiho. „Ne treba tebe nitko popravljati, ti si savršen takav kakav jesi“, odgovorila sam, ali nisam bila sigurna vjerujem li u to više ja ili on.

Psihologinja, draga žena po imenu Sanja, razgovarala je s Filipom, a zatim sa mnom. „Vaša obitelj mora naučiti prihvatiti ga. On nije problem, problem je nerazumijevanje oko njega.“ Klimnula sam, ali znala sam da je to lakše reći nego učiniti. Kad sam to pokušala objasniti majci i ocu, samo su odmahnuli rukom. „Psiholozi danas svakome nađu neku dijagnozu. U naše vrijeme toga nije bilo. Djeca su bila djeca, a ne projekti“, rekla je majka, a otac je samo dodao: „Pusti ti te njihove gluposti.“

Ivana je nastavila po starom. Svaki put kad bi Filip nešto napravio drugačije, ona bi to ismijavala. „Vidi ga, ne zna ni loptu šutnuti kako treba. Sramota.“ Jednom sam joj rekla: „Ivana, znaš li ti koliko je Filip poseban? Znaš li koliko se trudi svaki dan, dok ga ti gledaš kao da je manje vrijedan?“ Pogledala me hladno. „Poseban? Svi ste vi posebni danas. Možda je vrijeme da se prestaneš skrivati iza njega i počneš živjeti svoj život.“

Te riječi su me pogodile jače nego bilo što drugo. Je li moguće da me vlastita sestra vidi kao nekoga tko koristi svoje dijete kao izgovor? Je li moguće da su ljudi toliko slijepi za tuđu bol?

Jedne noći, dok sam sjedila kraj Filipovog kreveta, čula sam ga kako šapuće: „Mama, zašto me teta ne voli?“ Nisam znala što da kažem. „Neki ljudi ne znaju voljeti drugačije, ljubavi. Ali ja te volim najviše na svijetu.“

S vremenom sam shvatila da ne mogu promijeniti svoju obitelj. Mogu samo biti tu za Filipa, pružiti mu ljubav i sigurnost koju zaslužuje. Počela sam tražiti podršku u grupama roditelja djece s poteškoćama, upoznala sam žene poput Amre iz Sarajeva i Marije iz Splita, koje su prolazile kroz iste borbe. Njihove priče su mi dale snagu da nastavim.

Ali rana je ostala. Svaki put kad vidim kako Ivana grli svoju kćer, a Filipa zaobilazi, svaki put kad otac prođe pored njega bez riječi, osjećam se kao da mi netko otkida komad srca. Pitam se, koliko još djece u Hrvatskoj i Bosni raste u tišini, neshvaćena, nevoljena, samo zato što su drugačija?

Možda je vrijeme da svi mi, kao društvo, prestanemo zatvarati oči pred onim što ne razumijemo. Možda je vrijeme da prestanemo šutjeti i počnemo govoriti o onome što boli. Jer, ako ne vidiš, ne znači da ne boli. Ako ne osjećaš, ne znači da nije teret onome tko ga nosi.

Ponekad se pitam: koliko još puta moram ponoviti da je ljubav jača od straha? Hoće li ikada doći dan kad će Filip biti voljen zbog onoga što jest, a ne unatoč tome?