Istina iza osmijeha: Moja priča o ljubavi i laži

“Ne vjeruj svemu što vidiš, Adnane,” govorila mi je mama dok sam bio dijete, dok je prstima popravljala rub stolnjaka na našem starom stolu u Sarajevu. Ali tko bi mogao odoljeti osmijehu poput Lejlinog? Taj osmijeh je bio kao proljetno sunce nakon beskrajne zime, i ja sam, naravno, povjerovao. Sjećam se te večeri u kafiću kod Sebilja, kad je Lejla prvi put sjela nasuprot mene. “Znaš li da imaš najtužnije oči koje sam ikada vidjela?” rekla je, a ja sam se nasmijao, pokušavajući sakriti koliko me pogodila. “Možda zato što sam previše gledao u ljude koji se smiju, a ne osjećaju ništa,” odgovorio sam, ne znajući da ću upravo zbog nje naučiti što znači biti prevaren od vlastitih osjećaja.

Moja sestra Ivana me je uvijek upozoravala: “Adnane, previše vjeruješ ljudima. Pogledaj malo bolje, nije sve kako izgleda.” Ali ja sam bio zaljubljen, i ništa drugo nije bilo važno. Lejla je bila savršena – barem sam tako mislio. Imala je posao u jednoj marketinškoj agenciji, uvijek je bila dotjerana, s onim crvenim ružem koji joj je stajao kao da je rođena s njim. Svi su je voljeli, čak i moj otac, koji je inače bio sumnjičav prema svima. “Dobra je ta tvoja Lejla, sine. Drži se nje,” govorio je, a ja sam bio ponosan što sam je osvojio.

Ali onda su počele sitne pukotine. Prvo su to bile male laži – “Moram ostati duže na poslu,” ili “Zaboravila sam ti javiti.” Nisam obraćao pažnju, jer tko ne laže ponekad? No, onda sam počeo primjećivati kako se mijenja kad smo sami. Njen osmijeh bi nestao čim bi se vrata zatvorila, a oči bi joj postale hladne, kao da sam joj stranac. Jedne večeri, dok smo sjedili na balkonu, upitao sam je: “Lejla, jesi li sretna sa mnom?” Pogledala me, a u njenim očima nije bilo ni traga onoj toplini koju sam volio. “Ne znam, Adnane. Ponekad mislim da ni ti ne znaš tko sam ja.”

Počeo sam sumnjati. Prijatelj Emir mi je rekao: “Brate, žene su ti kao sarajevske ulice – nikad ne znaš gdje ćeš završiti ako ne paziš.” Smijao sam se njegovim šalama, ali u meni je rasla nelagoda. Jedne noći, dok je Lejla spavala, pogledao sam njen mobitel. Nisam bio ponosan na to, ali nisam mogao izdržati. Pronašao sam poruke s nekim Damirom. “Nedostaješ mi,” pisala je. Srce mi je stalo. Nisam mogao vjerovati. Sutradan sam je suočio s tim. “Tko je Damir?” pitao sam, glas mi je drhtao. Pogledala me ravno u oči i rekla: “Nije važno. Ti i ja smo samo iluzija, Adnane. Ja sam umorna od glume.”

Sve se srušilo. Otišla je bez riječi, ostavivši iza sebe samo miris parfema i gomilu neodgovorenih pitanja. Moja obitelj je bila šokirana. Otac je šutio danima, a mama je samo ponavljala: “Sve će proći, sine. Ljubav je kao Bosna – uvijek iznova izranja iz pepela.” Ali ja nisam mogao tako lako zaboraviti. Počeo sam se povlačiti u sebe, izbjegavao sam prijatelje, čak i Ivanu. Jedne večeri, dok sam sjedio sam u stanu, zazvonio je telefon. Bila je to Lejlina sestra, Amra. “Adnane, Lejla nije dobro. Možeš li doći?”

Otišao sam bez razmišljanja. Pronašao sam Lejlu u njenoj sobi, uplakanu, bez šminke, bez maske. “Zašto si me lagala?” pitao sam tiho. Pogledala me, oči su joj bile crvene. “Nisam znala kako biti svoja. Svi od mene očekuju savršenstvo. Ti, moji roditelji, prijatelji… Nisam znala kako reći istinu, a da ne izgubim sve. Damir je bio bijeg, ništa više.”

Sjedili smo u tišini. Prvi put sam vidio Lejlu bez oklopa. “Možda sam i ja kriv,” priznao sam. “Zaljubio sam se u sliku, a ne u tebe. Nikad te nisam pitao što ti treba, što te boli.”

Nakon te večeri, nismo se više vidjeli. Lejla je otišla u Mostar, kažu da je tamo pronašla mir. Ja sam ostao u Sarajevu, pokušavajući ponovno pronaći smisao. Počeo sam više vremena provoditi s obitelji, pomagao sam Ivani oko njene djece, vratio se starim prijateljima. Ali nešto u meni je zauvijek ostalo slomljeno. Svaki put kad vidim nekoga tko se smije, pitam se što se krije iza tog osmijeha.

Danas, kad prođem pored onog kafića kod Sebilja, sjetim se Lejle i svega što smo mogli biti. Pitam se: vrijedi li tražiti istinu, kad svi oko nas nose maske? Ili je bolje ostati u neznanju, sretan u vlastitoj iluziji? Možda je prava ljubav ona koja vidi i prihvati sve – i osmijeh, i suze, i laži, i istinu. Što vi mislite? Je li bolje znati bolnu istinu ili živjeti u slatkoj laži?