Kada gosti ne žele otići: Uskrs koji mi je promijenio život

“Ana, možeš li, molim te, još jednom prokuhati vodu za kavu? Gosti su još uvijek tu,” čula sam glas svoje svekrve, Milene, iz kuhinje, dok sam pokušavala pronaći malo mira u vlastitoj sobi. Već treći dan zaredom, naš mali stan u Sarajevu bio je prepun ljudi koje nisam ni poznavala prije ovog Uskrsa. Milena je, naravno, bila presretna – njezina sestra Ružica iz Splita, s mužem i dvoje djece, odlučila je “na kratko” doći za praznike. Ali to “kratko” se pretvorilo u beskrajno.

“Ana, dušo, možeš li donijeti još tanjura? Djeca su gladna!” Ružica je vikala iz dnevnog boravka, a ja sam osjećala kako mi srce lupa od nervoze. Moj muž, Dario, samo je slegnuo ramenima i povukao se na balkon s pivom, kao da ga se sve to ne tiče. “Pusti, ženo, praznici su, neka ljudi uživaju,” govorio bi svaki put kad bih mu pokušala objasniti da više ne mogu disati od gužve i buke.

Prva noć bila je još i podnošljiva. Djeca su se igrala, odrasli su pričali, smijali se, a ja sam se tješila da će sve to brzo proći. Ali kad sam drugu noć zaredom spavala na kauču, jer je Ružica zauzela naš krevet s mužem, a djeca spavala na madracima po podu, shvatila sam da ovo neće biti samo običan obiteljski posjet. Milena je, naravno, sve to gledala kao priliku za “pravo obiteljsko okupljanje”. “Ana, ovo su trenuci koje trebaš cijeniti. Obitelj je najvažnija,” govorila bi mi dok sam prala suđe do ponoći.

Ali nitko nije pitao mene što mislim. Nitko nije vidio moje umorne oči, niti je primijetio kako mi ruke drhte dok pokušavam sakriti suze. Jedne večeri, dok sam u kuhinji rezala kruh, Ružica je ušla i počela pričati o tome kako je u Splitu sve bolje – od zraka do ljudi. “Znaš, Ana, vi ovdje u Sarajevu ste nekako uvijek napeti. U Dalmaciji je sve laganini,” rekla je s osmijehom, ne shvaćajući koliko me boli njezina ravnodušnost prema mojoj svakodnevici.

“Možda bi ti trebala malo više uživati, a manje se brinuti oko sitnica,” dodala je, a meni je nož skoro ispao iz ruke. Pogledala sam je i prvi put u životu poželjela viknuti na nekoga iz sve snage. Ali nisam. Samo sam progutala knedlu i nastavila rezati kruh.

Sljedećih dana, situacija je postajala sve gora. Djeca su razbacivala igračke po cijelom stanu, muž Ružice je pušio u dnevnom boravku, iako sam ga zamolila da to ne radi, a Milena je svima donosila kolače i kavu, kao da smo u hotelu. Ja sam bila nevidljiva. Samo ruke koje peru, kuhaju i čiste.

Jedne noći, kad su svi napokon zaspali, sjela sam na balkon i zaplakala. Dario je izašao za mnom, vidio suze i samo me zagrlio. “Znam da ti je teško, ali to su moji. Ne mogu ih izbaciti,” šapnuo je. “A što sam ja? Samo tvoja žena koja nema pravo na mir u vlastitom domu?” pitala sam ga kroz suze. Nije odgovorio.

Sljedeće jutro, dok sam pripremala doručak, Ružica je opet komentirala kako je kod njih u Splitu običaj da domaćica uvijek ima osmijeh na licu. “Ana, ti si uvijek tako ozbiljna. Praznici su, opusti se!” rekla je, a meni je prekipjelo. “Možda bih i mogla, da mi netko barem jednom pomogne oko svega!” izletjelo mi je, glasnije nego što sam htjela. Svi su utihnuli. Milena me pogledala kao da sam upravo uvrijedila cijelu obitelj.

“Ana, nije u redu tako govoriti pred gostima,” rekla je tiho. “Nije u redu ni da ja radim sve sama, a vi uživate!” odgovorila sam, osjećajući kako mi se glas lomi. Ružica je slegnula ramenima i povukla se u sobu, a Dario je samo šutio.

Taj dan sam prvi put u životu odlučila otići iz vlastitog doma. Otišla sam kod prijateljice Lejle, sjela na njezin balkon i ispričala joj sve. “Ana, moraš im reći što osjećaš. Nisi ti sluškinja. Ako ti ne postaviš granice, nitko neće,” rekla mi je odlučno. Vratila sam se kući kasno navečer. Svi su već spavali. Sjela sam u kuhinju i napisala poruku Dariju: “Sutra ću razgovarati s tvojom mamom i Ružicom. Ili ćemo svi zajedno sudjelovati u obavezama, ili ću otići kod svojih roditelja za Uskrs.”

Sljedeće jutro, okupila sam sve za stolom. Ruke su mi drhtale, ali nisam odustala. “Ne mogu više ovako. Volim vas, ali ovo nije moj dom dok se svi ponašate kao da sam nevidljiva. Ako želite ostati, svi ćemo zajedno kuhati, čistiti i brinuti o djeci. Inače, ja odlazim.”

Milena je prvi put šutjela. Ružica je pogledala muža, pa mene. “Nisam znala da ti je toliko teško, Ana. Mogla si reći ranije,” rekla je tiho. “Pokušala sam, ali nitko nije slušao,” odgovorila sam. Dario je napokon ustao i rekao: “Mama, Ružice, Ana je u pravu. Svi moramo pomoći.”

Nakon tog razgovora, stvari su se polako promijenile. Ružica je počela pomagati u kuhinji, njezin muž je prestao pušiti u stanu, a Milena je prvi put oprala suđe. Djeca su zajedno s Darijem pospremala igračke. Prvi put nakon dugo vremena, osjetila sam da dišem.

Uskrs smo proslavili zajedno, ali ovaj put kao prava obitelj – svi su sudjelovali, svi su pomagali, a ja sam napokon mogla uživati u praznicima. Ali još uvijek se pitam: koliko žena u Bosni i Hrvatskoj šuti i trpi, misleći da je obitelj uvijek najvažnija, čak i kad gubi samu sebe? Je li vrijedno žrtvovati vlastiti mir zbog tuđih očekivanja? Što vi mislite?