Mislila sam da će brak u šezdesetoj biti bajka, ali stvarnost je bila daleko od toga

“Ne mogu vjerovati da si to napravila, mama!” viknula je Lana, moja kćer, dok su joj oči gorjele od bijesa. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći Mirka za ruku, a osjećaj krivnje mi je stezao grlo. “Lana, molim te, pokušaj me razumjeti…” prošaptala sam, ali ona je već zalupila vratima svoje sobe.

Nikada nisam mislila da ću u šezdesetoj godini života ponovno osjećati leptiriće u trbuhu. Cijeli život sam bila samohrana majka, radila kao medicinska sestra u bolnici u Sarajevu i sve podredila Lani. Njen otac, Dario, napustio nas je kad je imala samo tri godine. Odrasle smo zajedno, ona i ja protiv svijeta. Nikada nisam imala vremena ni snage za ljubav – sve dok nisam otišla u penziju.

Prijateljica Jasna me nagovorila da otvorim profil na onom portalu za upoznavanje. “Ma hajde, što imaš izgubiti?” smijala se dok mi je pokazivala slike muškaraca iz cijele Bosne i Hrvatske. Nisam vjerovala da ću ikoga upoznati, ali onda mi je pisao Mirko iz Osijeka. Bio je udovac, imao je dvoje odrasle djece i pričao mi je o svom vrtu, o tome kako voli kuhati i kako mu nedostaje društvo. Dopisivali smo se mjesecima prije nego što smo se prvi put sreli na pola puta, u Slavonskom Brodu. Sjećam se da sam drhtala od uzbuđenja kao djevojčica.

Mirko me osvojio pažnjom i toplinom. Donio mi je domaće vino i ružu iz svog vrta. Pričali smo satima o svemu – o ratu, o djeci, o strahovima i nadama. Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam se viđenom i voljenom. Kad me zaprosio nakon šest mjeseci veze, nisam puno razmišljala. Pristala sam.

Ali Lana nije bila sretna zbog toga. “Mama, ti ne znaš tog čovjeka! Šta ako te povrijedi? Šta ako mu je stalo samo do tvog stana ili penzije?” govorila je iznova. Pokušavala sam joj objasniti da imam pravo na sreću, ali ona nije htjela slušati.

Vjenčali smo se tiho, samo uz svjedoke. Lana nije došla. Nakon toga Mirko se preselio kod mene u Sarajevo. Prvih nekoliko tjedana bilo je kao u bajci – zajedno smo kuvali, išli na pijacu, gledali stare jugoslavenske filmove navečer. Ali onda su počeli problemi.

Mirko nije mogao pronaći posao ovdje, a penzija mu je bila mala. Počeo se osjećati beskorisno i nervozno. Sve češće smo se svađali zbog sitnica – gdje stoje tanjiri, zašto Lana ne dolazi kući na večeru, zašto ja stalno pričam o poslu i bolnici. Lana se potpuno povukla; dolazila bi samo po stvari i gledala me kao stranca.

Jedne večeri došla je uplakana: “Mama, osjećam se kao da si me zamijenila! Cijeli život smo bile ti i ja… Sad više nemam gdje ni doći.” Srce mi se slomilo. Mirko je bio ljubomoran na naš odnos; govorio je da Lana mora odrasti i pustiti me da živim svoj život. Ali ja nisam mogla birati između njih dvoje.

Počela sam sumnjati u svoju odluku. Mirko je postajao sve povučeniji; znao bi danima sjediti pred televizorom i šutjeti. Jednom sam ga zatekla kako krišom broji moj novac iz novčanika. Kad sam ga pitala šta radi, rekao je: “Samo gledam koliko imamo za režije.” Ali nisam mu vjerovala.

Jasna mi je rekla: “Znaš li ti njega dovoljno? Jesi li sigurna da te voli ili mu trebaš iz koristi?” Počela sam preispitivati svaki njegov pogled, svaku riječ.

Jedne noći probudila sam se i čula kako Mirko razgovara na mobitel s nekim iz Osijeka. Govorio je tiho: “Ne brini, sve će biti kako smo planirali…” Srce mi je tuklo kao ludo. Sutradan sam ga pitala s kim je pričao; rekao je da je to bio sin koji ima problema s kreditom.

Nisam više mogla spavati mirno. Lana mi je rekla: “Mama, molim te, pazi se!” Počela sam skrivati novac i dokumente po stanu.

Vrhunac je bio kad sam jednog dana došla kući ranije s pijace i zatekla Mirka kako pretražuje moju ladicu s papirima. Kad me ugledao, preblijedio je. “Šta radiš?” pitala sam drhteći.

“Tražim tvoj pasoš… Htio sam ti predložiti da idemo zajedno na more ovog ljeta,” slagao je nespretno.

Te noći nisam oka sklopila. Shvatila sam da više ne vjerujem čovjeku kojeg sam pustila u svoj dom i srce. Sutradan sam mu rekla: “Mirko, mislim da ovo ne ide… Ne mogu živjeti u strahu ni sumnji.” Spakovao je stvari bez riječi i otišao.

Lana me zagrlila kao nikad prije: “Mama, volim te… Samo želim da budeš sigurna.” Plakala sam dugo te večeri – zbog izgubljenih iluzija, zbog toga što sam povrijedila kćer i sebe.

Danas sjedim sama u stanu i pitam se: Je li pogrešno željeti ljubav kad ostariš? Jesam li trebala više slušati svoje srce ili svoju kćer? Može li žena ikad biti dovoljno mudra da prepozna pravu sreću?

Šta vi mislite – jesu li kasne ljubavi vrijedne rizika ili su samo opasna iluzija?