Između Dva Doma: Pismo Izgubljene Kćeri

“Zašto, mama? Zašto si to napravila?” riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih stigla zaustaviti. Stajala sam u kuhinji, ruke su mi drhtale dok sam držala šalicu kave, a ona je sjedila za stolom, gledala kroz prozor kao da traži odgovore u magli što se nadvila nad našim dvorištem. “Nije to tako jednostavno, Ana,” odgovorila je tiho, ali u njenom glasu nije bilo ni trunke kajanja. “Sve je to za tvoje dobro.”

Za moje dobro? Kako može biti za moje dobro kad sam upravo saznala da je kuća, koju sam čistila, popravljala, za koju sam uzimala slobodne dane s posla da bih je održala, sada pripala tetki Ljiljani? Mama je potpisala papire bez da mi išta kaže. Saznala sam slučajno, dok sam tražila rodni list za upis na magisterij. U ladici, među starim računima i požutjelim fotografijama, našla sam ugovor o odricanju nasljedstva. Moje ime nije bilo nigdje. Samo mamine i tetkine potpise.

“Znaš da Ljiljana nema nikoga svog,” nastavila je mama, izbjegavajući moj pogled. “Njoj je ta kuća sve. Ti si mlada, snaći ćeš se.”

“Ali ja sam ta koja je ostala ovdje, uz tebe, kad je tata otišao. Ja sam te vodila doktorima, ja sam radila dva posla da platimo račune. Gdje je bila tetka tada?” glas mi je pucao, suze su mi navirale, ali nisam ih htjela pustiti pred njom. Nije zaslužila da vidi koliko me boli.

Sjećam se dana kad je tata otišao. Bilo mi je šesnaest, mama je plakala cijelu noć, a ja sam skupljala njene suze s jastuka. Tetka Ljiljana je tada došla, donijela pitu od jabuka i rekla da će sve biti u redu. Ali nije ostala. Otišla je natrag u Zagreb, u svoj stan, a mi smo ostale same. Godinama sam slušala mamu kako govori da smo mi obitelj, da se moramo držati zajedno. A sada, kad je trebalo odlučiti kome će ostaviti dom, odlučila je za nekog drugog.

“Ana, ne možeš razumjeti…” počela je opet, ali sam je prekinula. “Ne, mama, ne mogu razumjeti. Objasni mi, molim te. Objasni mi kako si mogla ovo napraviti.”

Ustala je, prišla mi i pokušala me zagrliti, ali sam se odmaknula. “Znaš li koliko sam puta sanjala da ću jednog dana ovdje imati svoju djecu? Da ću obnoviti vrt, zasaditi ruže kao što je baka imala? Sve sam to radila s tobom na umu. A sada… sada sam samo gost u vlastitoj kući.”

Noćima nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – kako trčim po dvorištu, kako mama i ja beremo šljive, kako tata popravlja ogradu. Sve te uspomene sada su mi se činile lažnima, kao da su pripadale nekoj drugoj Ani, nekoj koja još nije znala što znači izdaja. Nisam imala snage razgovarati s tetkom Ljiljanom. Kad je došla, donijela je kolače i pokušala biti vesela, ali ja sam je gledala kao stranca. “Znaš, Ana, ja bih voljela da ti ostaneš ovdje. Kuća je velika, možemo zajedno…” rekla je, ali nisam mogla ni odgovoriti. Zar stvarno misli da je dovoljno što je sada vlasnica, pa će sve biti kao prije?

Prijateljica Ivana me zvala svaki dan. “Ana, moraš razgovarati s odvjetnikom. Nije to tako jednostavno, imaš i ti prava!” Ali što vrijede prava kad je povjerenje nestalo? Nisam htjela tužiti vlastitu majku. Nisam htjela biti ta koja će razbiti obitelj do kraja. Ali nisam više znala ni tko sam. Svaki put kad bih prošla hodnikom, osjećala sam se kao uljez. Mama je šutjela, izbjegavala me, a ja sam se povlačila u sobu, pisala pisma koja nikad nisam poslala.

Jedne večeri, dok sam sjedila na krevetu i gledala kroz prozor, mama je pokucala. “Mogu li ući?” pitala je tiho. Kimnula sam, ali nisam se okrenula. Sjela je na rub kreveta, šutjela nekoliko minuta. “Znam da sam pogriješila. Znam da te boli. Ali bojala sam se da ćeš otići, da ćeš me ostaviti samu. Ljiljana je uvijek bila tu kad sam trebala nekog, iako ti to ne vidiš. Mislila sam da će, ako njoj ostavim kuću, ona brinuti o meni kad ti odeš.”

Okrenula sam se prema njoj, prvi put nakon dugo vremena vidjela sam suze u njenim očima. “A jesi li ikad pomislila da bih ostala? Da bih bila tu, uz tebe, bez obzira na sve? Sada ne znam ni gdje pripadam.”

Zagrlila me, ali zagrljaj je bio hladan, nesiguran. “Možda sam pogriješila. Ali još uvijek si moja kćer. Još uvijek te volim.”

Te noći sam napisala ovo pismo. Ne znam kome ga šaljem, možda samo sebi, možda nekome tko će razumjeti. Osjećam se izgubljeno, kao da sam ostala bez doma, bez korijena. Što biste vi napravili na mom mjestu? Kako se oprašta majci koja te izdala, a ipak je jedina koju imaš?