Jutro ću reći sve tajne: Ispovijest jedne snaje

“Milice, jesi li opet zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku? Koliko puta sam ti rekla da struja nije besplatna!” – svekrvin glas parao je tišinu jutra, dok sam još u pidžami pokušavala skuhati kafu. Ruke su mi drhtale, ne od hladnoće, već od navike da stalno očekujem novu zamjerku. Pogledala sam prema prozoru, gdje se magla lijeno vukla iznad dvorišta, i pomislila: ‘Hoće li ikad svanuti dan kad ću moći disati punim plućima u ovoj kući?’

Moj muž, Goran, sjedio je za stolom, listao novine i pravio se da ne čuje. To je bio njegov način – povući se u sebe, pustiti da oluja prođe iznad moje glave. Ponekad sam ga mrzila zbog toga, a ponekad sam ga žalila, jer sam znala da ni on nije imao snage da se suprotstavi svojoj majci. “Milice, donesi mi čaj!” – opet ona. Nisam ni stigla popiti svoju kafu. Ustala sam, bez riječi, i otišla do šporeta.

Sjećam se dana kad sam prvi put kročila u ovu kuću. Bila sam mlada, zaljubljena, puna nade. Goran me držao za ruku, a njegova majka, gospođa Ljubica, gledala me kao da sam uljez. “Sine, jesi li siguran? Ona je iz Bosne, nije naša,” šaputala mu je misleći da ne čujem. Ali čula sam. Sve sam čula. I sve sam prešutjela, nadajući se da će vrijeme donijeti promjenu.

Godine su prolazile. Rodila sam dvoje djece, Anu i Luku. Djeca su bila moja radost, moj spas. Ali i oni su postali taoci ove kuće, gdje se svaka odluka donosila na svekrvin mig. “Nećeš ti, Milice, djecu voditi u park kad je ovako hladno!” “Ana ne smije jesti čokoladu, pokvarit će joj zube!” “Luka mora nositi potkošulju, šta ti znaš, ti si iz toplijih krajeva!” Svaka rečenica bila je kao kamen na mojim leđima.

Jedne večeri, kad su djeca već spavala, sjela sam pored Gorana. “Gorane, zar ti ne vidiš šta se dešava? Zar ti nije žao što nemamo svoj mir?” Pogledao me, umoran, kao da sam ga pitala nešto što ga se ne tiče. “Milice, znaš da je mama takva. Neće se promijeniti. Bolje da ne talasamo.” Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam plakala. Ne pred njim. Ne više.

Počela sam se povlačiti u sebe. Nisam više zvala prijateljice, nisam izlazila, nisam se smijala. Svekrva je bila zadovoljna – kuća je bila čista, ručak na stolu, djeca poslušna. Samo ja nisam bila živa. Jedne noći, dok sam slagala veš, Ana je tiho ušla u sobu. “Mama, zašto si tužna?” Pogledala sam je i shvatila da više ne mogu skrivati. “Nisam tužna, ljubavi, samo sam umorna.” Lagala sam je, kao što sam lagala i sebe.

Ali večeras, nešto se prelomilo u meni. Sjedila sam u mraku, slušala tišinu kuće i osjećala kako mi srce lupa kao da će iskočiti. Sjetila sam se svojih snova, svojih želja, svega što sam bila prije nego što sam postala “snaha”. Sjetila sam se majke, kako mi je govorila: “Milice, ne daj da te pregaze. Tvoja riječ vrijedi isto kao i njihova.” A ja sam šutjela, godinama.

Ove noći, odlučila sam da više neću. Sutra ću reći sve. Reći ću Ljubici da nisam ovdje da joj služim, da sam majka svojoj djeci i žena svom mužu, a ne sluškinja. Reći ću Goranu da ili ćemo biti porodica ili ću otići, pa makar sve izgubila. Reći ću djeci da imaju pravo na sretnu majku, a ne na sjenku koja šeta po kući.

Ne znam šta će biti. Možda će me izbaciti, možda će me napasti, možda će me napokon čuti. Ali znam da više ne mogu ovako. Zaslužujem život. Zaslužujem poštovanje. Zaslužujem da budem Milica, a ne samo snaha.

Sjedim i pišem ovo, kao da ostavljam trag za sobom, za svaki slučaj. Ako sutra sve krene po zlu, bar ću znati da sam pokušala. Bar ću znati da sam jednom, makar jednom, rekla sve što mi je na duši.

A vi, žene koje ovo čitate, jeste li ikada morale birati između mira u kući i mira u sebi? Koliko dugo ste šutjele? Vrijedi li žrtvovati sebe za tuđi mir? Možda je vrijeme da i vi, kao ja, kažete – dosta je.