Nisam Prošetala Do Oltara: Dok Smo Planirali Vjenčanje, On i Njegov Otac Su Potajno Prodavali Naš Stan

“Ne mogu vjerovati da to radiš, Dario!” vrisnula sam dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog kataloga za vjenčanje. U sobi je mirisalo na svježe pečene kiflice koje je mama donijela, nadajući se da će nam pomoći da lakše izaberemo boje za cvijeće. Ali ja nisam mogla ni gutati, ni disati. Dario je stajao nasuprot mene, pogleda spuštenog u pod, a njegov otac Zvonko je sjedio na rubu fotelje, stežući ruke kao da skriva nešto.

“Ivana, molim te, nije tako kako misliš…” promucao je Dario, ali ja sam već znala. Sve mi je postalo jasno onog trenutka kad sam pronašla papire o prodaji stana među njegovim stvarima. Stan koji smo zajedno kupili, u kojem smo planirali živjeti nakon vjenčanja, bio je prodan – bez mog znanja, bez mog potpisa.

Moja mama, Jasna, gledala je u mene širom otvorenih očiju. “Dijete, što se događa?” pitala je tiho, ali ja nisam imala snage odgovoriti. U glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: kako su mogli? Kako su mogli dok sam ja birala haljinu i sanjala o budućnosti?

Sve je počelo prije godinu dana. Dario i ja smo bili par iz snova – barem su tako svi govorili. On iz ugledne zagrebačke obitelji, ja iz skromne bosanske obitelji koja se doselila u Zagreb još devedesetih. Upoznali smo se na fakultetu, zaljubili se na prvi pogled. Nakon tri godine veze, zaprosio me na Jarunu, uz zalazak sunca i pjesmu Olivera Dragojevića u pozadini. Mislila sam da živim bajku.

Kupili smo mali stan na Trešnjevci – uz pomoć mojih roditelja koji su prodali dio zemlje u Bosni da bi nam dali za kaparu. Dario je obećao da ćemo sve dijeliti. “Mi smo tim, Ivana,” govorio bi dok bi me grlio. “Ništa nas ne može razdvojiti.” Vjerovala sam mu više nego sebi.

Ali onda su počele sitne laži. Kasni dolasci kući, tajni razgovori s ocem, nervoza kad bih spomenula kredit. “Sve je pod kontrolom,” govorio bi. “Zvonko zna što radi.” Nisam sumnjala – Zvonko je bio poznat kao čovjek od riječi, bivši direktor u jednoj državnoj firmi.

Prije mjesec dana, dok sam tražila papire za vjenčanje, pronašla sam ugovor o prodaji stana. Moje ime bilo je precrtano, a potpisan samo Dario i Zvonko. Srce mi je stalo. Nisam mogla vjerovati da su to napravili bez mene.

“Zašto?” pitala sam ga sada kroz suze. “Zašto ste to napravili?”

Dario je šutio. Zvonko je prvi progovorio: “Ivana, ti si dobra djevojka, ali… tvoja obitelj nije naša razina. Mi moramo misliti na Darijevu budućnost. Taj stan… bio je samo privremeno rješenje.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Moja obitelj nije dovoljno dobra? Moj otac je radio tri posla da bi meni omogućio fakultet! Moja mama je prodala sve što ima da bismo imali gdje živjeti! Kako vas nije sram?”

Dario je pokušao primiti me za ruku, ali sam ga odgurnula. “Ivana, nisam htio ovako… Tata me nagovorio… Rekao je da će nam biti bolje ako prodamo stan i kupimo nešto veće kad dobijem posao u Njemačkoj…”

“U Njemačkoj?” prekinula sam ga. “A gdje sam ja u toj priči? Jesi li me mislio povesti ili ostaviti ovdje s mojim snovima i tvojim lažima?”

Mama me zagrlila dok su joj suze klizile niz lice. “Dijete moje, nisi ti kriva. Nisi ti izgubila ništa – oni su izgubili tebe.”

Tjedni su prolazili kao kroz maglu. Otkazala sam vjenčanje. Prijatelji su me zvali, neki su me osuđivali što sam “digla frku zbog stana”, drugi su me podržavali. Otac mi je šutio danima – tek kasnije mi je priznao da ga najviše boli što je vjerovao ljudima koji su ga gledali s visoka.

Dario mi se javljao porukama: “Ivana, oprosti… Volim te… Nije mi bilo lako…” Nisam odgovarala. Nisam mogla oprostiti izdaju – ne samo zbog stana, nego zbog toga što me prodao kao da sam stvar.

Jedne večeri sjela sam s roditeljima za kuhinjski stol. Tata je polako rekao: “Ivana, život ti neće uvijek dati ono što želiš. Ali uvijek možeš birati kako ćeš odgovoriti na nepravdu.” Pogledala sam ih i shvatila – imam njih, imam sebe.

Počela sam ispočetka. Pronašla sam posao u jednoj maloj firmi na Knežiji. Stanovala sam s prijateljicom Lejlom iz Sarajeva – ona me naučila kako se smijati nakon izdaje.

Nekad se pitam: jesam li pogriješila što sam vjerovala Dariju? Jesam li trebala više slušati intuiciju? Ali onda pogledam svoje roditelje i znam – ljubav nije ono što ti netko obeća pred svima, nego ono što ti pokaže kad nitko ne gleda.

Ponekad još sanjam bijelu haljinu i stan pun smijeha. Ali sada znam: bolje biti sama nego živjeti u laži.

Što vi mislite – može li se oprostiti ovakva izdaja? Je li obitelj uvijek važnija od ljubavi?