Kad me muž udario jer nisam skuhala ručak s 40 stupnjeva groznice, potpisala sam papire za razvod

“Jesi li ti normalna, Alma? Zar ne vidiš da je cijela kuća u neredu, a ručka nema nigdje?” glas moga muža, Daria, odjekivao je kroz stan dok sam ležala sklupčana na kauču, znojna i drhtava. Osjećala sam kako mi tijelo gori, svaki mišić me bolio, a u glavi mi je bubnjalo. “Dario, imam 40 stupnjeva temperaturu, jedva gledam…” promrmljala sam, nadajući se da će barem malo suosjećanja pronaći put do njega. Umjesto toga, osjetila sam težinu njegove ruke na svom obrazu. Prvi put. U tom trenutku, kao da je vrijeme stalo. Nisam plakala. Nisam ni vrisnula. Samo sam gledala u njega, u njegove oči koje su bile pune bijesa, ali i straha. Straha da će izgubiti kontrolu nad mnom, nad našim životom, nad slikom koju je godinama gradio pred svima.

Nisam znala što je gore – bol na licu ili bol u srcu. U tom trenutku, kroz glavu mi je prošlo sve: naši zajednički trenuci, obećanja, smijeh, ali i svi oni sitni trenuci kad sam se osjećala manje vrijednom, kad sam šutjela da ne izazovem svađu, kad sam pristajala na kompromise koji su me malo po malo lomili. “Znaš li ti koliko ja radim za ovu kuću? Da nije mene, ne bi imala ništa!” vikao je, a ja sam osjećala kako mi suze peku oči, ali nisam mu htjela dati to zadovoljstvo. Samo sam ustala, polako, držeći se za zid, i otišla u spavaću sobu. Tamo sam sjela na krevet i gledala u prazno. U tom trenutku, znala sam – gotovo je.

Sljedećeg jutra, dok sam još uvijek bila slaba, došla je njegova majka, gospođa Milena. Bez kucanja, kao i uvijek. “Alma, što si ti to napravila mom sinu? On je cijelu noć bio van sebe! Sram te bilo! Ne znaš ti što znači biti žena!” vikala je, a ja sam samo šutjela. “Ako ga ostaviš, znaš gdje ćeš završiti? Na ulici! Nitko te neće htjeti, ni tvoja vlastita obitelj!” prijetila je, a ja sam osjetila kako mi se u prsima skuplja knedla. Pogledala sam je ravno u oči i rekla: “Bolje i na ulici, nego u kući gdje me tuku.” U tom trenutku, kao da je netko isključio zvuk. Milena je zanijemila, prvi put otkad je poznajem. Samo je stajala i gledala me, a ja sam osjetila kako mi se vraća snaga.

Nisam imala kamo. Moji roditelji su umrli prije nekoliko godina, brat mi živi u Njemačkoj i ima svoju obitelj. Prijateljice? Većina ih je nestala kad sam se udala, a one koje su ostale, nisu znale što se događa iza zatvorenih vrata. Ali nisam se bojala. Prvi put nakon dugo vremena, osjećala sam mir. Otišla sam do ormara, izvadila kofer i počela pakirati stvari. Dario je došao kući ranije nego inače. “Što to radiš?” pitao je, ali ovaj put nije bilo prijetnje u njegovom glasu. Samo zbunjenost. “Odlazim. Neću više biti ovdje. Neću više biti tvoja žrtva.”

“Alma, nemoj biti luda, pa svi parovi se svađaju! Bio sam nervozan, znaš kako je na poslu…” pokušavao je, ali nisam ga više mogla slušati. “Nema opravdanja za ono što si napravio. Nikad više.” Uzeo je moj kofer iz ruke, ali nisam popustila. “Dario, ako mi ne daš da odem, zvat ću policiju. I ovaj put ću ih stvarno zvati.” Pogledao me, vidio je da sam ozbiljna. Pustio je kofer i sjeo na kauč, glavu u rukama.

Izašla sam iz stana, srce mi je lupalo kao ludo. Nisam znala kamo idem, ali znala sam da više ne mogu ostati. Nazvala sam prijateljicu Lejlu. “Lejla, mogu li prespavati kod tebe?” Glas joj je bio pun brige. “Naravno, Alma, dođi odmah!” Kad sam stigla, zagrlila me tako jako da sam napokon pustila suze. “Zašto mi nisi rekla?” pitala je tiho. “Sramila sam se. Mislila sam da je to moja krivnja, da sam ja nešto pogrešno napravila…” šaptala sam, a ona je odmahivala glavom. “Nisi ti kriva. Nikad nisi bila.”

Sljedećih nekoliko dana provela sam u Lejlinom stanu, pokušavajući skupiti misli. Dario me zvao, slao poruke, molio da se vratim. Njegova majka je dolazila pred zgradu, prijetila, plakala, nudila novac. Ali ja sam bila odlučna. Otišla sam u centar za socijalnu skrb, ispričala svoju priču. Prvi put sam izgovorila naglas sve što sam godinama skrivala. Socijalna radnica, gospođa Ivana, gledala me s razumijevanjem. “Alma, hrabra ste žena. Niste sami. Ima načina da se zaštitite.”

Podnijela sam zahtjev za razvod. Dario je bio bijesan, ali ovaj put nije mogao ništa. Prijatelji su mi polako počeli prilaziti, nudili pomoć, podršku. Lejla mi je pomogla pronaći mali stan, počela sam raditi u obližnjoj pekari. Nije bilo lako. Bilo je dana kad sam plakala od umora, kad sam se pitala jesam li donijela pravu odluku. Ali svaki put kad bih pogledala svoje lice u ogledalu, bez modrica, znala sam da jesam.

Jednog dana, dok sam stajala za pultom u pekari, ušla je Milena. Pogledala me, ovaj put bez mržnje, samo s tugom. “Alma, moj sin je sam. Nije dobro. Možda si ipak mogla pokušati još jednom?” Pogledala sam je i tiho rekla: “Možda bi bilo bolje da ste ga vi naučili kako se ponaša prema ženi.”

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek sam sama. Ali nisam usamljena. Imam svoj mir, svoj život. Ponekad se sjetim Daria, pitam se je li naučio nešto iz svega. Ali više ne osjećam strah. Osjećam ponos. Jer sam izabrala sebe.

Pitam se, koliko još žena šuti i trpi, misleći da nemaju izbora? Koliko nas još treba proći kroz pakao da bismo shvatile da vrijedimo više?