Brat mi više ne govori otkad su mi roditelji kupili auto

“Zašto baš njemu? Zar ja nisam dovoljno dobar?” Darijev glas odjekivao je stubištem, dok sam ja stajao u hodniku, ključeve novog auta još uvijek stisnute u ruci. Mama je pokušavala smiriti situaciju, ali Darijeva ljutnja bila je jača od svih njezinih riječi. “Nikad nećete biti pravedni! Uvijek je on bio vaš mezimac!” vikao je, a ja sam osjećao kako mi srce tone. Nisam znao što reći. Nisam ni tražio auto, nisam ga ni želio na taj način. Ali sad je bilo kasno – nešto se nepovratno slomilo između nas.

Darijo i ja odrasli smo u malom stanu u Novom Zagrebu. Dijelili smo sobu, tajne, čak i bicikl. On je uvijek bio stariji, pametniji, onaj koji me štitio od klinaca iz kvarta. Kad sam pao s bicikla i razbio koljeno, on me nosio kući na leđima. Kad sam prvi put dobio jedinicu iz matematike, on je sjedio sa mnom do ponoći, objašnjavao zadatke i bodrio me. Bio mi je više od brata – bio mi je najbolji prijatelj.

Ali kako smo rasli, stvari su se počele mijenjati. On je upisao fakultet, radio preko student servisa, stalno bio u žurbi. Ja sam još bio u srednjoj, roditelji su me tetošili, a Darijo je sve više bio odsutan. Ipak, nikad nisam mislio da će jedan auto promijeniti sve.

Tog dana kad su mi roditelji dali ključeve, bio sam iznenađen. Tata je rekao: “Zaslužio si, sine. Znaš koliko nam značiš.” Mama je plakala od sreće. A ja? Nisam znao što osjećam. Darijo je samo šutio, gledao kroz prozor. Kasnije sam ga našao u njegovoj sobi, sjedio je na krevetu, leđa okrenutih vratima.

“Darijo, nisi ljut, jel’ da?” pitao sam tiho. Nije odgovorio. Samo je ustao, prošao kraj mene kao da sam zrak. Od tog trenutka, sve se promijenilo. Više nije bilo zajedničkih večera, niti smijeha pred televizorom. Samo tišina i kratki, hladni pogledi.

Pokušavao sam razgovarati s njim. “Hajde, idemo na vožnju, možeš ti prvi voziti!” nudio sam mu. “Ne treba mi tvoj auto,” odgovorio bi, bez da me pogleda. Jednom sam ga čuo kako govori mami: “Zašto njemu, a ne meni? Ja sam radio, štedio, a vi ste sve dali njemu na gotovo.” Mama je plakala, tata je šutio. Ja sam se osjećao kao uljez u vlastitoj kući.

Dani su prolazili, a napetost je rasla. Počeo sam izbjegavati kuću, vozio sam se bez cilja, samo da ne moram gledati Darija u oči. Prijatelji su mi govorili: “Ma pusti ga, proći će ga.” Ali nije prolazilo. Čak ni kad sam mu ponudio da zajedno idemo na more, kao nekad, nije htio. “Idi sam, ti si sad gazda,” rekao je s gorčinom.

Jedne večeri, vratio sam se kući kasno. U hodniku sam čuo Darija kako razgovara s tatom. “Znaš, tata, nije stvar u autu. Stvar je u tome što imam osjećaj da nikad nisam bio dovoljno dobar. Sve što sam radio, radio sam da vas učinim ponosnima, a vi ste uvijek gledali njega. On je bio vaš ponos, ja sam bio samo… rezerva.” Tata je šutio, a meni su suze navrle na oči. Nisam znao da se tako osjeća. Nikad mi nije rekao.

Sljedećih dana pokušavao sam mu prići. “Darijo, hajde da popričamo. Znam da si povrijeđen, ali nisi sam. Ja te trebam, brate.” On je samo odmahnuo glavom. “Ne razumiješ ti ništa, Ivane. Nikad nisi morao boriti se za njihovu pažnju. Sve si dobio na pladnju.”

Počeo sam preispitivati sve što sam mislio da znam o našoj obitelji. Je li moguće da sam stvarno bio slijep za Darijevu bol? Jesam li stvarno bio mezimac, a da to nisam ni znao? Mama je pokušavala izgladiti stvari, ali njezine riječi su samo pogoršavale situaciju. “Vi ste braća, morate se voljeti!” govorila je, ali ljubav nije bila dovoljna da premosti jaz koji se stvorio.

Jednog dana, Darijo je spakirao stvari i otišao. Rekao je samo: “Moram naći svoj mir. Ovdje ga više nema.” Mama je plakala, tata je sjedio u tišini, a ja sam stajao na pragu, osjećajući se kao da sam izgubio dio sebe. Tjednima nisam mogao spavati. Svaki put kad bih vidio auto na parkiralištu, osjećao sam krivnju. Počeo sam izbjegavati vožnju, ključeve sam bacio u ladicu.

Pokušavao sam ga nazvati, slao poruke, ali odgovora nije bilo. Prijatelji su mi govorili da će vrijeme izliječiti sve, ali vrijeme je samo produbljivalo ranu. Počeo sam razmišljati o svemu što sam mogao drugačije. Možda sam trebao odbiti auto. Možda sam trebao više slušati Darija, više ga podržavati. Možda sam trebao biti bolji brat.

Jednog jutra, nakon mjeseci tišine, stigla mi je poruka: “Ivane, nadam se da si dobro. Trebalo mi je vremena da shvatim neke stvari. Nije tvoja krivnja. Samo… teško mi je. Možda jednog dana opet budemo braća kao prije. Pozdrav, Darijo.” Plakao sam kao dijete. Znao sam da ništa više neće biti isto, ali nadao sam se da još ima šanse za nas.

Danas, svaki put kad sjednem za volan, sjetim se Darija. Sjetim se svega što smo prošli, svega što smo izgubili. Pitam se, može li ljubav između braće preživjeti ljubomoru i nepravdu? Možemo li ikada ponovno biti obitelj? Što vi mislite – je li moguće oprostiti i krenuti dalje, ili su neke rane jednostavno preduboke?