Mama, neću doći za Božić… – Priča o usamljenosti, nadi i obiteljskim raskolima u Zagrebu

“Mama, neću moći doći za Božić…” Glas mog sina Ivana bio je tih, gotovo sramežljiv, kao da se boji vlastitih riječi. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, ruke su mi drhtale dok sam stiskala šalicu kave. Prozor je bio zamagljen od pare, a vani su prve pahulje padale na krovove Zagreba. “Razumijem, sine,” izustila sam, iako nisam razumjela ništa. U meni je nešto puklo, ali nisam htjela da on to čuje. “Znaš, posao, Ana je trudna, a i… znaš kako je, mama.” Znam, sine, pomislila sam, ali nisam rekla ništa više. Samo sam slušala kako šuti s druge strane linije, a onda je tišina postala preteška i prekinuo je.

Nisam ni stigla odložiti mobitel, a već sam osjetila suze kako mi klize niz obraze. Božić. Taj prokleti Božić. Nekad je to bio dan kad smo svi zajedno sjedili za stolom, smijali se, svađali oko gluposti, a ja sam kuhala sarme i pekla kolače do kasno u noć. Sada, već treću godinu zaredom, Božić je samo još jedan dan u kojem brojim sate do večeri, gledam kroz prozor i čekam da netko pozvoni na vrata. Ali nitko ne dolazi.

Moja kćerka, Martina, živi u Rijeci. Posljednji put smo razgovarale prije dva mjeseca, kad sam joj poslala poruku za rođendan. Odgovorila je s “Hvala, mama” i to je bilo to. Znam da je ljuta na mene, ali ne znam više ni zbog čega. Možda zbog onih svađa kad je bila tinejdžerica, možda zbog toga što sam previše radila i premalo slušala. Možda zato što sam, kad je njezin otac otišao, bila previše slomljena da bih bila dobra majka. Ne znam. Samo znam da je nema.

Najmlađi, Dario, još studira u Sarajevu. On mi se javlja najčešće, ali uvijek u žurbi. “Mama, nemam vremena, imam ispit, javit ću ti se kasnije.” Nikad ne nazove kasnije. Ponekad mi pošalje sliku s prijateljima, nasmijan, okružen ljudima. Drago mi je zbog njega, ali svaki put kad vidim tu sliku, osjećam se još usamljenije. Kao da sam višak u njegovom životu.

Sjećam se dana kad sam se doselila u ovaj stan. Bio je to početak nove faze, nakon razvoda. Djeca su tada još bila mala, a ja sam radila dva posla da im mogu priuštiti sve što im treba. Nije bilo lako. Sjećam se kako sam noću plakala u kupaonici, da me ne čuju. Sjećam se i kako sam im obećala da ću uvijek biti tu za njih, bez obzira na sve. Ali sada, kad su odrasli, imam osjećaj da sam im postala teret.

Prijateljice mi govore: “Snježana, moraš misliti na sebe. Idi na izlet, upiši tečaj plesa, upoznaj nekog novog.” Ali kako da mislim na sebe kad mi je srce ostalo u njihovim rukama? Kako da slavim Božić sama, kad mi je cijeli život bio posvećen njima?

Prošle godine sam pokušala. Napravila sam kolače, okitila bor, čak sam i kupila poklone, nadajući se da će netko ipak doći. Nitko nije došao. Pokloni su ostali zamotani, a kolače sam podijelila susjedima. Oni su me pozvali da im se pridružim, ali nisam mogla. Osjećala sam se kao uljez u tuđoj sreći.

Ove godine nisam ni kupila bor. Samo sam izvadila jednu malu lampicu i stavila je na prozor. Gledam kako svijetli u noći, kao da mi šapuće da još ima nade. Možda će netko ipak nazvati. Možda će se nešto promijeniti.

Jedne večeri, dok sam sjedila u mraku, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra, Vesna. “Snješko, dođi k nama za Božić. Djeca dolaze, bit će veselo.” Osjetila sam knedlu u grlu. “Hvala, Vesna, ali ne mogu. Nije to isto.”

“Znaš, nije ni meni lako. I moji su odrasli, svatko na svoju stranu. Ali barem imamo jedna drugu. Dođi, molim te.”

Nisam znala što da kažem. Nisam htjela biti teret ni njoj. Uvijek sam bila ona koja pomaže, koja rješava tuđe probleme. Sad, kad meni treba pomoć, osjećam se bespomoćno.

Sutradan sam otišla u dućan. Na blagajni sam srela staru susjedu, Milicu. “Snježana, kako si? Hoće li ti djeca doći za praznike?” Upitno me pogledala, a ja sam samo slegnula ramenima. “Ne znam, Milice. Valjda neće.”

“Ma znaš kako je danas. Svi žure, svi rade. Ali znaš što? Dođi ti kod mene na kavu. Bit će nas nekoliko, pa da ne budemo same.”

Zahvalila sam joj, ali nisam znala hoću li imati snage. Svaki put kad me netko pozove, osjećam se još usamljenije. Kao da svi imaju nekog, a ja nemam nikoga.

Noći su najgore. Ležim u krevetu i slušam tišinu. Ponekad mi se čini da čujem korake u hodniku, kao da će netko pokucati na vrata. Ali to je samo vjetar. Gledam slike djece na polici, sjećam se njihovih osmijeha, prvih koraka, školskih priredbi. Gdje su nestali ti dani? Gdje sam ja nestala?

Ponekad se pitam jesam li pogriješila. Jesam li trebala više razgovarati s njima, manje raditi, više ih grliti? Jesam li ih previše štitila ili premalo? Jesam li bila previše stroga? Ne znam. Nitko nas ne uči kako biti roditelj. Svi radimo najbolje što znamo, ali ponekad to nije dovoljno.

Božić je stigao. Ujutro sam skuhala kavu, upalila radio i pustila božićne pjesme. Pokušala sam ne misliti na prazninu u stanu. Onda je zazvonio mobitel. Bila je to poruka od Darija: “Sretan Božić, mama. Volim te.” Suze su mi navrle na oči. Odgovorila sam mu, ali nisam očekivala ništa više. Ivan i Martina nisu se javili.

Popodne sam ipak otišla do Milice. Sjeli smo za mali stol, pili kavu i pričali o svemu i svačemu. Nije bilo lako, ali bilo je lakše nego biti sama. Kad sam se vratila kući, upalila sam lampicu na prozoru i dugo gledala u noć. Možda će iduće godine biti bolje. Možda će me nazvati. Možda će se nešto promijeniti.

Ali što ako se ništa ne promijeni? Što ako ostanem sama do kraja života? Jesam li ja kriva za to? Ili je to samo život, onakav kakav jest? Možda ipak nisam sama – možda nas ima više nego što mislimo. Možda je vrijeme da naučim voljeti sebe, čak i kad me drugi zaborave.

“Može li se srce ikad naviknuti na samoću? Ili uvijek ostaje nada da će se vrata ipak otvoriti?”