Dvadeset godina tišine: Istina koju nisam željela čuti
“Zar stvarno misliš da si bila jedina koja je patila?” njegov glas odjeknuo je tramvajskom stanicom, a ja sam se ukočila, kao da me netko polio hladnom vodom. Nisam ga vidjela dvadeset godina. Dvadeset godina od onog dana kad je spakirao kofere, zalupio vratima i nestao iz mog života, ostavivši me s dvoje djece, kreditom i srcem koje je kucalo samo iz navike.
Bio je to običan četvrtak, kišni i siv, kad sam ga ugledala na stanici kod Kvaternikovog trga. Prepoznala bih ga među tisuću ljudi – još uvijek je imao onu istu, pomalo pogrbljenu siluetu i pogled koji je uvijek bježao u stranu kad bi lagao. Nisam znala što osjećam: bijes, tugu ili samo prazninu. Ali nisam mogla proći pokraj njega kao da se ništa nije dogodilo.
“Ivana?” upitao je tiho, kao da se boji da ću nestati ako izgovori moje ime naglas. Okrenula sam se prema njemu, osjećajući kako mi se dlanovi znoje. “Zdravo, Dario,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati hladno, ali glas mi je zadrhtao.
Stajali smo tako nekoliko trenutaka, okruženi ljudima koji su žurili na posao ili kući, a meni se činilo kao da smo sami na svijetu. Sjetila sam se svih onih neprospavanih noći nakon razvoda, kad sam pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Sjetila sam se kako sam sama vodila djecu na more, kako sam slagala priče o tome zašto tata više ne dolazi na njihove rođendane.
“Znaš…” počeo je, ali zastao. “Nisam te htio povrijediti.”
“Ali jesi,” prekinula sam ga. “I to ne samo mene. Nikad nisi ni pokušao objasniti. Samo si nestao.”
Pogledao me onim svojim umornim očima i prvi put sam primijetila bore oko njegovih usana. “Nisam mogao ostati. Bio sam… slomljen. Nisam znao kako dalje.”
“A ja jesam?” pitala sam kroz stisnute zube. “Mislio si da će meni biti lakše? Da ću ja znati kako dalje?”
Tramvaj je stigao, ali nismo ušli. Ostali smo stajati na kiši, kao dvoje stranaca koje veže samo prošlost koju oboje žele zaboraviti.
“Ivana… ima nešto što ti nikad nisam rekao,” šapnuo je i pogledao u pod. “Otišao sam jer… jer sam bio bolestan. Dijagnosticirali su mi depresiju, ali nisam imao hrabrosti reći ti. Mislio sam da ćeš me prezirati, da ćeš misliti da sam slab. Nisam mogao gledati kako patiš zbog mene.”
Osjetila sam kako mi se noge tresu. Sve te godine mržnje, svi oni razgovori s prijateljicama u kojima sam ga nazivala kukavicom i sebičnjakom – sada su zvučali drugačije. “Zašto mi nisi vjerovao? Zašto nisi mislio da bih ostala uz tebe?”
Slegnuo je ramenima. “Nisam vjerovao ni sebi. Odrastao sam u kući gdje su muškarci morali biti jaki, gdje se o osjećajima nije pričalo. Moj otac bi me ismijavao kad bih plakao. Nisam znao drugačije.”
Sjetila sam se njegovih roditelja – hladnih, distanciranih ljudi koji su uvijek imali spremnu kritiku, ali nikad zagrljaj. Sjetila sam se kako je Dario znao nestajati u šetnje po Maksimiru kad bi mu bilo teško, ali nikad nije govorio o tome što ga muči.
“Djeca su ti oprostila,” rekla sam tiho. “Ali ja… ne znam mogu li.”
Pogledao me s tugom koju nisam znala prepoznati prije dvadeset godina. “Ne tražim oprost. Samo sam htio da znaš istinu. Možda će ti biti lakše pustiti prošlost.”
Kiša je pojačala i ljudi su se počeli gurati pod nadstrešnicu, ali mi smo ostali stajati na otvorenom, mokri do kože.
“Jesi li sada dobro?” upitala sam nakon duge šutnje.
“Jesam,” odgovorio je i prvi put se blago nasmiješio. “Imam ženu koja me razumije i posao koji volim. Ali nikad nisam prestao misliti na tebe i djecu. Znam da sam vas iznevjerio.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice, pomiješane s kišom. Toliko puta sam zamišljala ovaj susret – zamišljala sam da ću ga ošamariti ili vikati na njega, ali sada sam osjećala samo tugu zbog svega što smo mogli biti da smo znali bolje.
“Možda smo oboje bili žrtve svojih strahova,” rekla sam napokon.
Dario je kimnuo i pružio mi ruku, nesigurno kao prvi put kad smo se upoznali na studentskoj zabavi u Zagrebu.
“Hvala što si saslušala,” rekao je tiho.
Gledala sam ga kako odlazi niz ulicu, a svaki njegov korak bio je lakši nego prije dvadeset godina.
Dugo sam stajala na kiši i pitala se: Koliko nas prošlost određuje? Jesmo li mogli spasiti naš brak da smo imali hrabrosti govoriti o svojim slabostima? Možda nikad neću znati odgovor, ali znam da više ne želim živjeti u sjeni onoga što je moglo biti.