Između oprosta i boli: Priča jedne majke iz Sarajeva
“Ne mogu vjerovati da si to uradio, Adnane! Kako si mogao?” – moj glas je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stežući u ruci pismo koje sam upravo pronašla. Adnan je sjedio na rubu kauča, spuštenih ramena, izbjegavajući moj pogled. Na stolu su još uvijek stajale šalice od jutarnje kafe, a kroz prozor se čuo žamor sarajevske ulice. Ali u mojoj glavi je vladala tišina, ona teška, bolna tišina koja nastupi kad ti se srce slomi.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad sam primijetila da se Adnan povukao u sebe. Nisam željela biti ona dosadna majka koja stalno ispituje, ali sam osjećala da nešto nije u redu. Njegov otac, Emir, odavno nas je napustio i sve je palo na moja leđa – i briga i ljubav i disciplina. Adnan je bio moje sunce, moj razlog da ustanem svako jutro. A sada… sada sam osjećala kao da ga gubim.
“Mama, nisam htio…” – počeo je tiho, ali sam ga prekinula.
“Nisi htio? Adnane, prodao si naš stan bez mog znanja! Sve što smo gradili, sve što sam žrtvovala za tebe… Zar ti to ništa ne znači?”
Njegove oči su bile crvene, ali nije plakao. Samo je šutio. U meni se miješala ljutnja, tuga i nevjerica. Kako je mogao falsificirati moj potpis? Kako je mogao otići tako daleko?
Sjećam se dana kad sam prvi put ušla u taj stan na Grbavici. Bio je to naš novi početak nakon razvoda. Svaka pločica, svaka zavjesa, svaki komad namještaja bio je biran s ljubavlju. Tu smo slavili rođendane, tu smo plakali kad bi nam falio Emir, tu smo zajedno gledali utakmice Željezničara. I sada je sve to nestalo zbog njegovih dugova.
“Mama, imao sam problema… Ljudi su mi prijetili. Nisam znao šta da radim. Mislio sam da ću uspjeti vratiti novac prije nego što saznaš…”
“Ali nisi! I sada nemamo gdje!”
Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala svog sina – više ga nisam prepoznavala. Bio je to isti onaj dječak kojeg sam vodila na Igman da sanjka, isti onaj koji mi je crtao srca za Dan žena. Gdje je nestao moj Adnan?
Te noći nisam spavala. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, zureći u prazno. U glavi su mi se vrtjele slike: Adnan kao beba, Adnan na maturi, Adnan kako mi obećava da će uvijek biti uz mene. A sada… sada sam bila sama.
Sljedećih dana pokušavala sam shvatiti što dalje. Prijateljica Jasmina me zvala svaki dan: “Ajla, dođi kod mene dok ne riješiš stanovanje. Ne možeš biti sama u hotelu!” Ali ponos mi nije dao. Nisam željela biti teret nikome.
Na poslu su primijetili da nešto nije u redu. Kolegica Mirela me povukla u stranu: “Ajla, šta se dešava? Izgledaš kao da nisi spavala mjesecima.” Nisam mogla izdržati – slomila sam se i ispričala joj sve.
“Znaš,” rekla mi je tiho, “moj brat je isto tako zabrljao. Mama mu nikad nije oprostila. Sad živi sama i stalno plače za njim. Razmisli dobro šta ćeš uraditi.”
Ali kako oprostiti nešto ovakvo? Kako zaboraviti izdaju od vlastitog djeteta?
Adnan me molio za razgovor nekoliko puta. Prvi put sam ga odbila. Drugi put sam ga pustila da govori.
“Znam da sam pogriješio, mama. Znam da si razočarana i ljuta. Ali ja sam tvoj sin… Ne mogu bez tebe. Daj mi šansu da ispravim stvari. Naći ću posao, vratit ću novac… Samo nemoj da me izbrišeš iz života.”
Gledala sam ga i osjećala kako se u meni bore dvije strane: jedna koja vrišti od boli i druga koja još uvijek voli bezuvjetno.
U međuvremenu, rodbina se podijelila. Moja sestra Lejla je bila bijesna: “Ne smiješ mu oprostiti! Ako mu sad popustiš, opet će te povrijediti!” S druge strane, tetka Fikreta me tješila: “Ajla, djeca griješe. Nema veće boli nego kad majka izgubi sina. Razmisli dobro prije nego što ga odbaciš.”
Svaki dan bio je borba sa sobom. Odlazila sam na posao kao robot, navečer plakala u jastuk. Nisam imala snage ni za šta osim za preživljavanje.
Jednog dana Adnan mi je ostavio poruku: “Mama, našao sam posao u pekari kod Nedima. Počet ću vraćati novac čim dobijem prvu platu. Znam da ne zaslužujem tvoje povjerenje, ali neću odustati dok ti ne dokažem da mi je stalo.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Sjetila sam se svih onih noći kad sam ga čekala budna dok nije došao kući iz izlaska; svih onih dana kad sam mu spremala omiljene pite jer je imao težak ispit; svih onih trenutaka kad smo bili samo nas dvoje protiv cijelog svijeta.
I tada sam shvatila – možda ne mogu zaboraviti što je učinio, ali mogu pokušati razumjeti zašto je to učinio.
Pozvala sam ga na kafu.
“Adnane,” rekla sam tiho dok smo sjedili u malom kafiću na Čengić Vili, “ne znam hoću li ikada moći zaboraviti ovo što si napravio. Ali želim pokušati razumjeti tebe kao čovjeka, a ne samo kao svog sina. Ako želiš popraviti stvari – moraš pokazati djelima, ne riječima.”
Pogledao me s nadom koju dugo nisam vidjela u njegovim očima.
Danas još uvijek nemam svoj stan – živim kod Jasmina dok ne pronađem rješenje. Adnan radi svaki dan i šalje mi dio plate za kiriju. Naša veza nije ista kao prije – ali možda jednog dana bude bolje.
Ponekad se pitam: može li majka ikada potpuno oprostiti ovakvu izdaju? Ili zauvijek ostaje rana koja nikad ne zarasta? Šta biste vi uradili na mom mjestu?