Kako su godine prošle, a djeca postala stranci: Priča o izgubljenoj bliskosti
“Ne mogu više, Alma… Ne mogu slušati kako govore da je to normalno, da djeca moraju otići. Zar je normalno da mi sin ne dođe ni na sahranu oca?” glas mi je zadrhtao dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, stiskajući šalicu kave kao da mi od nje ovisi život. Moja sestra Alma sjedi preko puta mene, šuti i spušta pogled. Znam da joj je teško, ali još teže mi je što nitko ne razumije koliko boli ova tišina u kući.
Sjećam se dana kada je Adnan, moj najstariji sin, prvi put spomenuo Njemačku. Imao je samo devetnaest godina, ali već tada je bio odlučan. “Mama, ovdje nema ništa za mene. Ovdje samo čekam da prođe još jedan dan. Tamo ću raditi, možda nešto i napravim od života.” Nisam ga mogla zaustaviti. Nisam ni pokušala. Samo sam ga zagrlila i rekla: “Sine, gdje god bio, uvijek ćeš imati dom ovdje.”
Godine su prolazile. Prvo je otišao Adnan, pa Nedim u Zagreb na fakultet, a najmlađa Ena se udala u Mostar. Kuća koja je nekad odzvanjala dječjim smijehom i svađama sada je bila tiha. Samo sat na zidu i moje srce koje lupa kad zazvoni telefon ili stigne pismo.
“Jesi li im pisala opet?” pita Alma tiho.
“Jesam. Adnanu sam poslala slike iz dvorišta, one stare trešnje što ju je sadio s ocem. Znaš li da nije odgovorio već tri mjeseca? Samo čestitka za Bajram, ništa više.”
Alma me pogleda s tugom: “Možda ima puno posla…”
“Uvijek ima puno posla! Svi imaju puno posla osim kad treba doći po novac ili kad ih nešto boli!” izletjelo mi je prije nego što sam stigla zaustaviti riječi. Zagrizla sam usnu i osjetila suze kako naviru.
Nedim me zove jednom mjesečno, uvijek u žurbi. “Mama, dobro sam, sve je ok. Ne mogu sad dugo pričati, imam sastanak.” Ena šalje slike unuka na Viberu, ali nikad nema vremena doći. “Mama, znaš kako je s malom djecom… Možda na ljeto.” Svako ljeto isto obećanje.
Ponekad sjedim sama u dnevnoj sobi i gledam stare albume. Evo Adnan na biciklu ispred škole, Nedim s medaljom iz matematike, Ena u bijeloj haljinici na prvoj pričesti. Sjećam se kako su trčali po dvorištu, kako su vikali: “Mamaaa! Gdje su ključevi? Mamaaa! Šta ima za ručak?” Sada nitko ne viče. Sada samo ptice pjevaju kroz prozor.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonio je telefon. Srce mi je preskočilo od uzbuđenja kad sam vidjela Adnanov broj.
“Halo? Sine?”
“Zdravo mama… Kako si?”
Glas mu je bio umoran, dalek. Kao da razgovaram s nekim koga jedva poznajem.
“Dobro sam, sine. A ti? Kako su djeca? Jel’ ti hladno tamo? Treba li vam nešto?”
“Ne treba ništa mama… Samo sam htio čuti kako si. Znaš da ne mogu doći ove godine. Djeca imaju školu, žena radi… Možda sljedeće godine.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže.
“Znaš li da je danas godišnjica smrti tvog oca? Zapalila sam svijeću za njega… Svi smo bili tu osim tebe.”
S druge strane tišina.
“Znam mama… Oprosti. Nisam mogao… Znaš kako je to ovdje.”
Nisam više mogla govoriti. Samo sam šutjela dok nije prekinuo vezu.
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor u praznu ulicu i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li ih previše voljela? Jesam li ih razmazila? Ili sam ih možda naučila da uvijek idu dalje, da ne gledaju unatrag?
Sljedećih dana sve mi je bilo teško. Čak i običan odlazak na pijacu bio je napor. Susjede su me gledale sažaljivo: “Jadna Ljiljana, svi joj otišli…” A ja bih samo kimnula glavom i požurila kući.
Jednog dana Ena me nazvala:
“Mama, možeš li nam poslati malo domaćih kolača za Bajram? Djeca ih obožavaju…”
Osjetila sam gorčinu u grlu.
“Naravno, Ena. Poslat ću ti sve što voliš.” Nisam joj rekla da mi fali njezin zagrljaj više od svega na svijetu.
Nedim se javio porukom: “Mama, možeš li mi poslati kopiju rodnog lista? Treba mi za papire.” Ni riječi o tome kako sam.
Ponekad pomislim da bih trebala biti sretnija što su svi živi i zdravi, što imaju svoje obitelji i živote. Ali onda se sjetim svih onih večeri kad sam ih čekala budna dok ne dođu kući, svih briga i radosti koje smo dijelili. Sada dijelimo samo tišinu i formalnosti.
Alma me pokušava utješiti:
“Ljiljana, takav je život danas. Djeca idu svojim putem. Moraš misliti na sebe malo!”
Ali kako da mislim na sebe kad su oni bili moj cijeli svijet?
Jedne zimske večeri sjela sam pred peć i otvorila kutiju sa starim pismima i čestitkama. Svako slovo čitam kao molitvu:
“Mama, volim te najviše na svijetu! Tvoj Adnan.” Imao je sedam godina kad mi je to napisao.
Suze su mi klizile niz lice dok sam šaptala:
“Sine, gdje si sada? Jesam li ti još uvijek potrebna ili sam samo uspomena iz djetinjstva?”
Možda nisam jedina koja se tako osjeća. Koliko nas majki sjedi same u svojim domovima čekajući poziv koji nikad ne dolazi?
Što vi mislite – jesmo li same krive što smo ih naučile da budu jaki i samostalni ili nas jednostavno život pregazi prije nego što shvatimo koliko smo postale nepotrebne?