Nisam Bila Njena Majka, Ali Sam Je Voljela: Priča o Odbacivanju
“Kako možeš to napraviti, Lana? Zar ti ništa ne znači sve što sam učinila za tebe?” Moj glas je drhtao dok sam stajala na pragu njene sobe, a ona je sjedila za stolom, zureći u ekran mobitela kao da me ne čuje. Imala je šesnaest godina, ali u tom trenutku mi se činila kao potpuni stranac.
“Sanja, molim te, ne sad,” promrmljala je, ne podižući pogled. Osjetila sam kako mi srce tone. Bila sam joj maćeha već deset godina. Nisam joj rodila, ali sam je odgajala, tješila kad je plakala zbog ocjena, vodila na balet, pravila palačinke kad bi joj bilo teško. Njen otac, Ivan, bio je moja ljubav, ali Lana… Lana je bila moje dijete, iako to nikad nisam smjela reći naglas.
Njena majka, Marija, napustila je Ivana kad je Lana imala šest godina. Otišla je s drugim muškarcem u Njemačku i godinama se javljala samo povremeno, slala poklone za rođendan i Božić. Ivan je bio slomljen, a ja sam došla u njihov život kao prijateljica iz susjedstva koja je donosila kolače i slušala njegove priče. S vremenom smo se zaljubili, a Lana me prihvatila… ili sam barem tako mislila.
Godine su prolazile. Bilo je teško – Lana je često bila ljuta, povučena, ponekad bi vikala da nisam njena mama. Ali onda bi došla navečer u moj krevet kad bi grmjelo ili kad bi imala noćne more. Prvi put kad me zagrlila sama od sebe, plakala sam cijelu noć od sreće.
Ali sada, deset godina kasnije, stajala sam pred njenim vratima s pozivnicom za vjenčanje u ruci – pozivnicom na kojoj nije bilo mog imena. Ivan je bio pozvan. Ja nisam.
“Lana, molim te… samo mi reci zašto?” pokušala sam još jednom. “Zar sam toliko pogriješila?”
Napokon me pogledala. U njenim očima nije bilo mržnje, ali nije bilo ni topline.
“Nisi ti kriva,” rekla je tiho. “Ali… to je moj dan. Želim da bude samo s mojom pravom porodicom.”
Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice. “Prava porodica? Lana, ja sam te odgajala! Tvoja mama nije bila tu kad si imala temperaturu 39, kad si pala s bicikla i razbila koljeno… Ja sam bila tu!”
“Znam,” šapnula je. “Ali… ne mogu objasniti. To jednostavno osjećam tako.”
Te noći nisam spavala. Ivan je pokušavao biti razuman: “Sanja, ona je mlada. Ne zna ni sama što hoće. Možda će se predomisliti.” Ali nisam vjerovala u to. Znam kako Lana razmišlja – tvrdoglava je kao njen otac.
Sljedećih dana kuća je bila puna napetosti. Lana je izlazila rano i vraćala se kasno. Ivan i ja smo šutjeli za stolom, svako zarobljen u svojim mislima.
Jedne večeri došla sam kući ranije s posla i čula kako Lana razgovara telefonom s Marijom.
“Mama, naravno da ćeš biti uz mene na vjenčanju! Ti si moja mama!”
Osjetila sam kako mi se srce lomi na hiljadu komadića. Nisam mogla izdržati – otišla sam u kupaonicu i pustila vodu da nitko ne čuje moje jecaje.
Nekoliko dana kasnije Ivan me pitao: “Hoćeš li ipak otići na vjenčanje? Možda možeš doći s mojim roditeljima?”
Pogledala sam ga kroz suze: “Ne mogu doći tamo kao uljez, Ivane. Ne mogu gledati kako svi slave a mene gledaju kao nekoga tko nema pravo biti tu.”
On je šutio dugo vremena. “Znaš da te volim, Sanja. Ali Lana… ona je još uvijek dijete. Možda jednog dana shvati što si joj značila.”
Dani su prolazili sporo i bolno. Prijateljice su me zvale na kavu i pokušavale utješiti.
“Možda si bila previše stroga?” pitala me Jasmina jednom.
“Možda si joj previše pokušavala biti majka umjesto da budeš prijateljica?” dodala je Mirela.
Svaka riječ me boljela kao nož u leđa. Jesam li stvarno pogriješila? Jesam li trebala biti drugačija? Manje prisutna? Više popustljiva?
Na dan vjenčanja sjedila sam sama u dnevnoj sobi dok su iz susjedstva dopirali zvuci veselja i pjesme. Ivan je otišao – rekao je da mora biti uz kćerku bez obzira na sve.
Gledala sam stare fotografije – Lana na biciklu, Lana s prvim zubom koji joj je ispao, Lana u mom naručju nakon što ju je ugrizao pas lutalica… Sve te godine ljubavi i truda sada su nestale kao da ih nikad nije ni bilo.
Kasno navečer Ivan se vratio kući umoran i tužan.
“Bilo je lijepo,” rekao je tiho. “Ali nije bilo isto bez tebe.”
Nisam znala što reći. Samo sam ga zagrlila i pustila da suze teku.
Dani su prolazili, a Lana se nije javljala. Marija joj je sada bila sve – ona prava majka koja dolazi iz Njemačke s poklonima i pričama o velikom svijetu.
Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što sam toliko voljela tuđe dijete? Jesam li trebala čuvati svoje srce?
Možda ljubav nije dovoljna ako druga strana ne želi da budeš dio njenog života.
Što vi mislite – može li maćeha ikada biti prava majka? Je li ljubav dovoljna ili krv ipak određuje sve?