Pokloni koji bole: Kad bogatstvo dijeli, ali ne daje

“Ne, Filip ne može ponijeti autić kući. Ovdje se igra, kad dođete kod nas,” rekla je svekrva, spuštajući skupocjeni crveni model Ferrarija na policu u dnevnom boravku. Filipove oči su se napunile suzama, a meni je srce puklo. Nisam znala što da kažem, jer sam već previše puta pokušala objasniti da je njemu teško razumjeti zašto igračke koje dobije ne smije odnijeti kući.

Moj muž Dario samo je šutio, gledao u pod. Znam da ga boli, ali nikad nije imao snage suprotstaviti se svojim roditeljima. “Mama, mogu li ga bar još malo voziti?” prošaptao je Filip, stežući autić u ruci. Svekrva je odmahnula rukom: “Ne možeš, sinek, sad ćemo ručati. Ovdje su ti svi tvoji pokloni, pa kad dođeš kod bake i djeda, igraš se do mile volje!”

Oni žive u kući s tri kata na Mejtašu, imaju vikendicu na Vlašiću i stan u Splitu. Voze novi Mercedes, a svekar još uvijek radi kao direktor u jednoj državnoj firmi. Svaki mjesec im sjedne i penzija i plaća. Mi? Mi smo u stanu od 54 kvadrata na kredit, Dario radi dva posla, a ja sam na porodiljnom s drugim djetetom na putu. Svaka marka nam je važna.

Najgore je što Filip ne razumije te razlike. Kad dođemo kod njih, sve blista: ogromni televizor, PlayStation, bicikli, lego kocke, plišanci veći od njega… Sve to je “njegovo”, ali samo dok smo tamo. Kad odlazimo, uvijek ista scena: “Mama, mogu li ponijeti medu kući?” Ja mu šapnem: “Ne možeš, ljubavi, to ostaje kod bake.” On šuti i gleda kroz prozor auta dok se vozimo kući.

Jednom sam pokušala razgovarati sa svekrvom. “Zar nije bolje da Filip uživa u igračkama svaki dan? Kod kuće mu stvarno nemamo puno toga.” Pogledala me kao da sam tražila nemoguće: “Ivana, pa gdje ćete vi to sve držati? Kod nas ima mjesta, a vi ste ionako stalno tu. Neka zna gdje mu je dom!”

Ali nije to dom. To je mjesto gdje se osjećam kao gost koji mora paziti na svaku riječ i pokret. Dario mi često govori: “Pusti ih, takvi su oduvijek bili. Nikad nisu znali pokazati ljubav drugačije nego kroz stvari.” Ali meni nije do stvari. Meni je do toga da moje dijete ne osjeća da nešto ima samo kad je kod njih.

Jednog dana Filip je došao iz vrtića sav uzbuđen: “Mama, svi su pričali što su dobili za rođendan! Ja sam rekao da imam PlayStation!” Nisam znala što da mu kažem. On nema PlayStation kod kuće. Ima ga kod bake i djeda, ali tamo idemo jednom tjedno. “Ali mama, zašto ja ne mogu igrati svaki dan kao Tarik ili Lana?”

Te večeri sam plakala u kupaonici. Osjećala sam se kao loša majka jer mu ne mogu priuštiti ono što drugi imaju. A još više me boljelo što ono što ima – zapravo nema.

Dario je pokušao razgovarati sa svojim roditeljima: “Tata, mama, možda bi bilo bolje da Filip neke igračke ponese kući?” Svekar ga je prekinuo: “Dario, znaš da ovdje ima sve što poželi. Neka se nauči cijeniti kad dođe kod nas!”

Ponekad mislim da oni zapravo ne žele pomoći nama nego žele zadržati kontrolu nad svime – pa čak i nad srećom svog unuka. Svekrva često govori: “Vi ste mladi, morate se boriti za sebe! Mi smo sve sami stekli.” Ali zaboravlja da su oni imali stan od firme i pomoć roditelja kad su počinjali.

Jednog dana Filip je donio crtež iz vrtića: nacrtao je dvije kuće. Jedna velika s puno prozora i igračaka unutra – druga mala s nama troje i praznim policama. “Ovo je kod bake i djeda, a ovo je naš stan,” rekao je tiho.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o tome kakvu poruku šaljemo svom djetetu. Da ljubav dolazi s uvjetima? Da nešto vrijediš samo ako imaš skupe stvari? Ili da dom nije tamo gdje ti je srce nego gdje su igračke?

Pokušala sam s Darijem dogovoriti da manje idemo kod njegovih roditelja, ali on nije mogao podnijeti pomisao da se udalji od njih. “To su moji roditelji,” govorio bi svaki put kad bih pokrenula tu temu.

Na kraju sam odlučila razgovarati s Filipom onako kako znam: iskreno i nježno. “Znaš, ljubavi, nije važno gdje su igračke nego gdje smo mi zajedno. Znam da ti je teško što ne možeš ponijeti sve te stvari kući, ali važno je ono što imamo – ljubav i vrijeme koje provodimo zajedno.” Filip me zagrlio i šapnuo: “Volim te najviše na svijetu, mama.”

Ali istina je – boli me svaki put kad vidim kako ga materijalno bogatstvo privlači više nego naš mali dom pun ljubavi.

Ponekad se pitam – jesam li ja ta koja griješi što želi više za svoje dijete ili su oni koji misle da se ljubav može mjeriti poklonima? Što vi mislite – koliko zapravo vrijede pokloni ako iza njih ne stoji toplina doma?